Mistično naučavanje svete Terezije ( 4 )

U ovoj emisiji govorimo o Terezijinom poimanju molitve kao ulaska i boravka u zamku duše. Ovdje nastavljamo govoriti o trećoj i započinjemo o četvrtoj odaji na kojoj ćemo se dulje zadržati.
Nešto od strasti vatrene svetičine duše osjeća se u slijedećim riječima: „Sve nam je prepreka tako dugo dok razum vlada našim djelima: svega se bojimo, zato se bojimo i napretka – kao da u unutarnje prostorije možemo doprijeti ako se drugi daju na put mjesto nas! Kako to ne može biti, trudimo se da iz ljubavi prema Bogu svoj razum kao i svoja strahovanja položimo u njegove ruke, ne brinući se za slabosti svoje naravi koje bi nas mogle zadržati… Znam i to da u poslu što nam predstoji naše tijelo nije važno, već je sporedno: glavna je stvar izuzetna poniznost.“

Dušama koje su doprle do trećeg stana svetica savjetuje da izaberu duhovnog savjetnika koji nije prožet suviše velikim oprezom, nego se potpuno oslobodio i izdigao iznad svijeta. „Njihov let nas ohrabruje da i sami uzletimo, kao što i mladunčad uči od odraslih ptica; u početku ne dopru daleko, ali postupno im uspijeva oponašati svoje roditelje: sami upoznaju korist što iz toga proizlazi.“
U toj potrebi, tako živo srasloj s prirodom, naslućujemo vezu s dušom sv. Ivana od Križa, dušom koja se poput oluje uspinjala prema nebu. Bio je to jedini njezin duhovni savjetnik čija je vatrena ljubav prema Bogu najviše nalikovala njenoj vlastitoj.

Četvrti stan kristalnog dvorca može se usporediti s onim stanjem u kojemu duša počinje primati stvarne mistične milosti, „Božje utjehe“. Mnogi moraju provesti mnoge godine u prva tri stana, a druge Bog vodi odmah do novih ushićenja koja zavise jedino od milosti, predstupanj toga jest „slatkoća pobožnosti“ koja one što mole često toliko obuzima te ih dovodi do suza. Terezija ta osjećanja smatra svakako snažnijima, ali u biti ne baš različitima od osjećaja izazvanih zemaljskim poticajima. Suze u pobožnosti, smatra ona, djelom potječu svakako još od strasti.

Nakon toga svetica govori kako svi oni pokušavaju postići duhovnu sabranost u pobožnosti moraju u to uložiti mnogo truda. Tu izriče spoznaje koje su moderni psiholozi tek „otkrili“. Ona piše: „Kako je shvaćanje jedna od duševnih moći, često me je čudilo što je ono tako tromo, dok mišljenje većinom odmah poleti, pa ga samo Bog može zaustaviti, Bog koji nas sjedinjuje sa sobom tako čvrsto te nam se čini kao da smo u nekoj mjeri oslobođeni svoga tijela. Nisam mogla shvatiti kako se može dogoditi da misao luta nekuda druguda, dok su zapravo sve duševne moći naizgled zabavljane Bogom i na nj usredotočene. Primi nam za dobro, Gospodine, što to zbog svoga neznanja moramo podnositi. Zabluda je vjerovati da jedino svoje misli moramo držati upravljene prema tebi. Ne shvaćamo da bismo se morali savjetovati u onih koji su učeniji od nas, niti smo svjesni kako tu postoji mnogo što moramo učiti.

Nepoznavanje svoje vlastite naravi dovodi nas do nemilih iskušenja, i nešto što je ne samo bezazleno nego i po sebi dobro smatramo velikim promašajem. Zato mnogi ljudi koji su revni u pobožnosti (osobito neupućeni) mnogo trpe; postaju sjetni, gube zdravlje a često i napuštaju samu molitvu, i to samo zato što nisu uvidjeli kako u nama postoji unutarnji svijet.

Kretanje neba koje strahovitom brzinom žuri svojim tokom ne možemo zaustaviti: jednako tako ne možemo zadržati misli; ako lutaju, čini nam se kao da sa sobom odnose sve duševne snage, smatramo se izgubljenima i mislimo da smo sve vrijeme provedeno u Božjoj prisutnosti potratili. No pri tom lako može biti da je to vrijeme duša bila s njime potpuno sjedinjena u središnjoj prostoriji, dok su se misli još na ulazu borile s tisuću zvijeri…“ duševna snaga po kojoj nastaje to sjedinjenje s Bogom, a da pri tom misao i nije prisutna, jest volja, ona stvarna snaga duševne težnje, koju u tom slučaju ne smijemo zamijeniti sa snagom spoznavanja, razumom. Konačno, važno je htijenje, a ono nije ništa drugo do ljubav.

Treba lučiti različite stupnjeve molitve u mističnom razvoju. U skladu s ranijim misticima, Terezija razlikuje dva stupnja: oratio recollectionis, molitva gdje se čovjek sabire, a ta molitva prethodi oratio quietis, molitvi gdje čovjek miruje, u kojoj duša prima božanske utjehe.