Mistično naučavanje svete Terezije (10)

U sedmom stanu dolazi konačno do onog sjedinjenja ljudske duše s Najvišim koje je u mističnoj literaturi nazvano „Duhovnim vjenčanjem“. No glede tog naziva, koji je mnoge i mnoge odveo krivim putem, ne smijemo sebi nipošto zamišljati neku nadzemaljsku slast ili pad u nekakvu nirvanu bez sudjelovanja volje. Kako Terezija Avilska opisuje, to je prije buđenje duše, čije sposobnosti bivaju beskrajno proširene, da bi bile dorasle objavi što je primaju. Tako na primjer opisuje svetica tajanstvenu objavu što ju je primila o naravi Presvetog Trojstva, a primila ju je kao osvjetljenje koje je poput sjajnog oblaka obasjalo duh. „tri osobe međusobno su različite, a duši biva dano uzvišeno razumijevanje kojim stječe stvarnu spoznaju o tome da su sve tri osobe jedna bit, jedna moć i jedna mudrost, jedan jedini Bog. N taj način ono u što vjerujemo kao u dogmu, duša tako reći to vidi“.
Sada dolazimo do vrlo važne točke kršćanske mistike: „Moglo bi se pomisliti“, piše svetica , „da je čovjeku kojemu se nešto takvo događa izvan sebe i da je njegov duh previše zanesen da bi se bilo čemu drugomu posvetio. Naprotiv, on je u svemu u čemu može služiti Bogu marljiviji i žustriji nego ikad do tada; ako ima vremena, uživa u blaženstvu tog presvetog društva“ (triju osoba Presvetog Trojstva).
Pošto se ostvarilo duhovno vjenčanje, to jest potpuno sjedinjenje duše sa Stvoriteljem, gotovo posve prestaju duhovna tješenja u obliku zanosa i uzdignuća, nebeskih viđenja i glasova. Razlog koji svata Terezija, duboko mudro, za to navodi jest slijedeći:
„To može biti zato što je duh konačno našao mir, ili zato što je u tom stanu gledao tako divna čuda da ga više ništa ne može uplašiti, ili možda zato što se više ne osjeća osamljenim otkako mu je dano da uživa u Božjem društvu.“
Ponovno opominje svoje duhovne sestre na poniznost i ljubav prema bližnjima: „O sestre moje, kako nezabrinuta za svoju udobnost, kako ravnodušna za čast i daleko od traženja ljudske pažnje mora biti ona čiju je dušu bog na taj način odabrao za svoj stan! Jer ako je njen duh upravljen prema njemu, kao što bi trebao biti, ona zaboravlja samu sebe. Sav njen smisao i težnja idu za tim da mu se dopadnu i da mu na sve načine dokažu svoju ljubav. To je cilj i kraj pobožnosti, kćeri moje; to je svrha duhovnog vjenčanja, čiji su rod uvijek dobra djela. Djela su neprevarljivi znak da mi milosti dolaze od Boga…“

Duša koja je iskusila mistično sjedinjenje s Bogom definitivno je oslobođena straha od smrti a tako i zasićenosti životom, tih dvaju osnovnih motiva naše ljudske patnje.
Terezija Avilska, koja je sama život shvaćala kao „noć koja se mora provesti u lošem prenoćištu“, Terezija je u žarko čežnji za vječnošću uzviknula: „Vivi sin vivir en mi – Y tan alta vida espero – Que muero porque nu muero“ (Živim a da ne živim u sebi, i iščekujem tako divni život da umirem što ne umirem), mogla je onda napisati: „Najčudnovatije mi je to da su se sve muke i svi jadi što su ih osjetile te duše kojima nije bilo dano umrijeti i uživati Božju prisutnost – pretvorile u strastveni žar da mu služe, da doprinesu njegovoj slavi i da svim silama pomognu svojim bližnjima. Ne samo da su takvi odavno prestali čeznuti za smrću, nego čak žele dug život i teške kušnje, samo ako na taj način mogu odati makar malo počast Gospodinu. Pa kad bi čak sigurno znali da će njihova duša smjeti neposredno pošto napuste tijelo biti kod Boga, to im ništa ne bi značilo, te čak ne čeznu ni za srećom u kojoj uživaju sveti. Vjeruju da njihov sreća leži u tome da u svakoj prilici služe Raspetomu – naročito zato jer vide kako ga ljudi vrijeđaju i kako malo ima onih koji su se svega oslobodili: zato mise sam na njegovu slavu. Istina je da ljudi u tom stanju ponekad zaborave na to te bivaju ispunjeni nježnom čežnjom da uživaju u Božjoj prisutnosti i napuste ovu zemlju progonstva, naročito kad vide kako mu malo služe. No kad se povuku u sebe i pomisle da ga neprestano posjeduju u sebi, bivaju zadovoljni te se prepuste želji za životom da bi Božjem veličanstvu prinijeli dragocjenu žrtvu. Smrti se ne boje više nego li omiljenog povlačenja.“
Time svetica opisuje ono stanje potpunog unutarnjeg i vanjskog sklada koji proizlazi iz zadaće vlastite volje i nadasve izobilne ljubavi prema bogu, one ljubavi koja je tako jaka te obuhvaća sva stvorenja i koja iz onih rijetkih ljudi što je posjeduju zrači kao vidljiva aureola.