Milost primiti s velikom zahvalnošću

Terezija daje nekoliko važnih uputa kako se ponašati, ili kako živjeti ovo stanje posebne Božje milosti – kad u sebi nosimo Božje kraljevstvo.
Prije svega se mora znati da je ova milost poseban Božji dar koji se ne može postići ljudskim snagama, nego samo primiti kao dar. Nadalje, osoba što god pokušavala da zadrži ugode ove milosti, to ne može uspjeti, i to joj je uzaludni napor. „Najbolje ćemo sačuvati ovu milost tako da jasno shvatimo da joj ne možemo ništa niti dodati niti oduzeti, nego samo primiti sa velikom zahvalnošću, i to ne s mnogo riječi, već podizanjem očiju skupa s carinikom“ (31,6).
Slijedeći savjet je ovaj: „Dobro je pobrinuti se za veću samoću zato da se dade mjesto Gospodinu i dopusti Njegovom Veličanstvu da djeluje kao u nečemu što pripada njemu. Dobro dođe pokoja riječ, s vremena na vrijeme, blaga, kao da netko puhne vatricu kada vidi da se gasi, kako bi se ponovno rasplamsala. Ali ako ona dobro gori puhanjem je može više gasiti, po mom mišljenju. Kažem, neka dah bude blag, zato da se ne zapriječi volja dok razum slaže mnogo riječi. (31,7).
Jedan monah, duhovni učitelj prvih stoljeća, kaže ovako: „Nemoj se mučiti i tražiti birane riječi koje ćeš izgovarati u molitvi. Često su baš neka jednostavna tepanja i dječji način govorenja ti koji se najviše sviđaju Ocu koji je na nebesima. Ne treba tražiti posebne riječi ili formule, jer to traženje može samo rastresati duh. S jednom običnom frazicom carinik se svidio Gospodinu, i samo jedan mali zaziv razbojnika na križu donio mu je spasenje. Mnogo riječi često donese rastresenost u molitvi jer ispune um fantazijom. Dok često jedna jedina riječ može osobu duboko sabrati. Kada u jednom određenom trenutku molitve ti nadođe neka riječ koja te ispunja mirom i raskajanošću, ostani s njom: tada je zajedno s tobom u molitvi tvoj anđeo čuvar“.
Terezija potom, govori kako često puta, i kod ove molitve smirenosti, mašta, (razum, misao, Terezija to brka spominjući čas jedno čas drugo) zna biti tako neukrotiva od čega onda osoba jako pati i ne zna kako dalje. No, ona stavlja naglasak na volju: važno je da osoba želi biti sa svojim Bogom, i neka se ne dade uznemiravati s time: „Neka se volja, kada bude u toj smirenosti, ne obazire na razum više nego na kakvog luđaka (31,8). Ako razum, ili misao da budem jasnija, pođe za drugim besmislicama ovoga svijeta, neka mu se volja smije i neka ga pusti kao budalu, te ona neka ostane u svojoj smirenosti, zato što će on doći i otići… Kaže se da onaj koji hoće odjednom zahvatiti mnogo, gubi sve“ (31,10).
U ovoj molitvi smirenosti nisu sve čovjekove moći vezane, za razliku od molitve sjedinjenja u „kojoj je cijela duša sjedinjena s Bogom“ (31,10), i gdje ni jedna moć duše nimalo ne smeta.
Ovu milost molitve smirenosti, po Tereziji, udjeljuje Gospodin onima koji svjesno i sabrano mole molitvu Gospodnju. Zato veli: „Sretnog li načina moljenja! Radi toga želim, sestre, da pazimo na ovu molitvu Očenaša, kao i na sve ostale usmene molitve“ (31,11).
Terezija navodi primjer iz vlastita iskustva s čim zaključuje ovu temu: „Ima osoba, a ja sam bila jedna od njih, koje Gospodin raznježuje, prosvjetljuje, daje sveta nadahnuća, i daje im ovo kraljevstvo dovodeći ih do ove molitve smirenosti, ali one se prave gluhima. Jer toliko su sklone govorenju i izgovaranju mnoštva usmenih molitava na brzinu – poput onoga koji želi (što prije) završiti svoju zadaću – budući da se smatraju dužnima moliti ih svakog dana da, iako im daje – kako kažem – u ruke svoje kraljevstvo, ne prihvaćaju ga, nego misle da svojim moljenjem čine bolje, a tako se udaljuju od molitve smirenosti. To nemojte činiti sestre, već pazite kada vam Gospodin udjeli tu milost. Shvatite da gubite veliko blago i da mnogo više činite jednom riječju iz Očenaša s vremena na vrijeme, nego da ga izmolite mnogo puta na brzinu“ (31,12-13). Ovo su vrlo važna upozorenja. Molitva ne zavisi od kvantitete, od dužine, nego od kvalitete, od sabranosti i srca.