Općina Marija Bistrica proteže se na oko 70 km2 s 5976 stanovnika (popis 2011) naseljenih u naseljima Globočec, Podgorje Bistričko, Laz Bistrički, Laz Stubički, Hum Bistrički, Selnica, Tugonica, Podgrađe, Poljanica Bistrička, Sušobreg i Marija Bistrica. Osnovana je 1992. godine.
Marija Bistrica ima bogatu i raznoliku povijest, ali je najveći dio njezine povijesti povezan s crnim kipom Majke Božje Bistričke koji stoljećima privlači na tisuće posjetitelja u Mariju Bistricu.
Kip Majke Božje se po predaji prvotno nalazio u Marijinoj kapeli na Vinskom Vrhu oko 1545. godine. Kad su Turci provalili sve do Konjščine, tadašnji je bistrički župnik prenio Marijin kip u bistričku župnu crkvu sv. Petra i Pavla i zakopao ga pod korom da ga spasi od oskvrnuća. Uz protjerivanje Turaka nastale su u narodu mnoge legende vezane uz čudotvorni kip.
Na poticaj zagrebačkog biskupa Martina Borkovića pronađen je kip Majke Božje Bistričke 15.srpnja 1684. i postavljen na glavni oltar bistričke crkve među kipove sv. Petra i Pavla. Otad počinju hodočašća koja nisu prestajala ni u najtežim povijesnim trenucima naše zemlje.
Ime Bistrica prvi put se spominje 1209. godine kao posjed kojeg hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. vraća županu Vratislavu.
Na koncu XII. St. Župan Vratislav posjedovao je prostranu gospoštiju koja se protezala od rijeke Save sve do rijeke Krapine. 1196. godine počeo je vladati u Ugarskoj kralj Mirko, a 1197. godine u Hrvatskoj njegov brat Andrija kao suvladar. Budući je Andrija težio za što većom samostalnošću, došlo je do oružane borbe među braćom.
Župan Vratislav je pristajao uz buntovnoga Andriju, te mu je kralj Mirko opustošio posjed i oduzeo ga zbog nevjere. 1204. godine, nakon smrti kralja Mirka, na vlast dolazi njegov brat Andrija koji je 1209. godine povratio županu Vratislavu njegove zaplijenjene posjede. Tom je prilikom vladar izdao povelju u kojoj se prvi put spominje posjed i naselje Bistrica.
Međaši bistričkog feudalnog posjeda koji je vračen županu Vratislavu bili su: na jugu Laz, na istoku potočić Žitomerica, na sjeveru rijeka Krapina, na zapadu potočić Pinja.
Vratislavovu bratu Kozini priznat je susjedni posjed sa zapadne strane s ovim međašima: potoci Bistrica, Krapina i Pinja ili Pihina, a obuhvaćao je naselja: Brezovec, Hum i Selnicu. Na brdu blizu Brezovca nalazio se nekada utvrđeni plemićki dvorac, koji je davno propao, ali je brdu ostalo ime Gradine, a plemićki dvorac i selo podno Gradina u ravnici dobili su ime Podgrađe.
Feudalni posjed Bistrica imao je više vlasnika od kojih su najpoznatiji; ban Slavonije Dionizije, Nikola Ludbreški, ban Ivan Čus, brača Bradač, Ivan Horvat, Mihael Konjski, porodica Kerečeni, Juraj pl. Malenić, grof Petar Keglević, grof Baltazar Patačić, grofovi Drašković, grof Petar Sermage i na kraju barun Lazar Hellenbach.
Ukidanjem kmetstva Marija Bistrica postaje kotor u okviru Zelenske podžupanije.
Marija Bistrica ima dugogodišnju kulturnu povijest koja je vidljiva iz djelovanja društava i pojedinaca. Dobrovoljno vatrogasno društvo slavi 120 godina postojanja, Limena glazba 115, a Kulturno umjetničko društvo "Lovro Ježek" 35 godina.
Prva škola je iz 1699. godine, a 1756. bistrički kapelan Petar Berka tiska u Zagrebu prvi bistrički hodočasnički priručnik “Kinč osebujni orsaga Horvatskoga” na starohrvatskom jeziku i još mnogo toga što se kontinuirano provodi do današnjih dana.
Jedan dio povijesti Marije Bistrice vezan je i uz Ilirce. Bistrička crkva i župni dvor bili su okupljalište hrvatskih rodoljuba i tu su se okupljali intelektualci "Ilirskog preporoda", a u župnom dvoru donesena je i odluka o osnivanju "Matice ilirske" koja je prerasla u "Maticu hrvatsku". U Mariji Bistrici je Vatroslav Lisinski skladao prvu hrvatsku operu "Ljubav i zloba", tu nastaje i budnica "Prosto zrakom ptica leti", a Stanko Vraz je ovdje započeo svoje “Đulabije”.