Ljubav raste preko čestih susreta

Poslije gledanja i slušanja, o kojima je bilo riječ u posljednjim emisijama, prema sv. Tereziji Avilskoj potreban je odgovor: odgoj za dijalog.
Moliti znači odgovoriti. Kada postoji svijest da smo od Boga voljeni onda i dijalog s Bogom teče spontano, jednostavnim riječima, bez namještenosti i licemjerstva: „Ako ste u muci možete mu govoriti, ne sačinjenim molitvama, već patnjom vašega srca“ (26,6).
U knjizi „Moj život“ 12,2 ovako piše: „Morate si podsvijestiti da ste pred Kristom i privikavati se na veliku ljubav prema njegovom Presvetom čovještvu, te imati ga stalno sa sobom i razgovarati s njime, moliti ga za svoje potrebe i žaliti mu se na svoje tegobe, radovati se s njime u svojim zadovoljstvima i ne zaboraviti ga zbog njih, ne posežući za sastavljenim molitvama, već riječima u skladu sa svojim željama i potrebama“.
Ovo ima temelj u njezinom ljudskom iskustvu prijateljstva i ljubavi, i ona to diže na kategoriju molitve. I njezina definicija molitve je u tim kategorijama: „Po mom mišljenju, mislena molitva nije ništa drugo doli razgovarati prijateljski i često puta nasamo s Onim za koga znamo da nas ljubi“ (Ž 8,5).
U tom smislu Terezija savjetuje da se, nosi sa sobom kakva Isusova slika koja će pripomoći lakšem dijalogu s njim kada ga možemo gledati. Ona veli: „Ne da je nosite na grudima i ne pogledate je nikada, već zato da mnogo puta razgovarate s Njim, a on će vam udijeliti što ćete mu reći. Kako razgovarate s drugim osobama, zašto bi vam uzmanjkalo riječi da razgovarate s Bogom? Ne vjerujte to! Barem vam ja neću vjerovati ako običavate razgovarati s Bogom. Jer ako se ne vježbate nećete imati što s Bogom razgovarati. Jer ako se s nekim ne ophodimo, ostajemo mu tuđi i ne znamo kako razgovarati s njim. To svakako izaziva čuđenje jer se čini da ga i ne poznajemo, makar to bio rođak. Jer i rodbinstvo i prijateljstvo se gube sa pomanjkanjem ophođenja“ (26,9).
Molitva, po Tereziji, uvodi osobu u sve veće poznanstvo s Bogom i sve veću familijarnost s njim. Što veće poznanstvo to veće i prijateljstvo, a onda i spontanost ophođenja i druženja. Ljubav raste preko češćih susreta, ali se i hladi kada oni usfale. Što se osoba manje poznaje to je i komunikacija s njom obzirnija i teža. Teško je naći o čemu bi razgovarali. To isto vrijedi i u odnosu s Bogom.
Kako nije laka pozornost prema Bogu, sabranost da se bude „sada i ovdje“, nije lagan niti dijalog. Prvi duhovni učitelji svjesni toga savjetuju male kratke zazive Imena Isusova, koji se ponavljaju i teku tako spontano da ih nastavi ponavljati samo naše srce s nama ili bez nas.
U monaškim ambijentima, bilo Istoka bilo Zapada, bili su u praksi prisutni različiti zazivi s kojima su se pomagali na putu ustrajnosti u molitvi, ili dok su radili neke materijalne poslove. Poznata je ona molitva Ivana Kasijana, zapadnog monaha, koju i danas svakodnevno upotrebljavamo: „Bože u pomoć mi priteci, Gospodine pohiti da mi pomogneš“.
Ova i slične formule su se izgovarale i ponavljale. S njima su usklađivali disanje i otkucaje srca. Najčešće je ta molitva bila vezana uz Ime Isusovo, odnosno izgovaranjem imena „Isus“. Ili druge: „Isuse, sine Davidov, smiluj mi se“; Isuse, sine Boga živoga, smiluj se meni grešniku“, i slične. To se ponavljalo na način da je samo srce preuzelo ritam tih riječi i to je onda teklo spontano. Kako veli jedan od učitelja: „Imamo tada u sebi kao mali potočić koji stalno žubori i žamori“.
Napominju oni da se to „žuborenje“ nekada spontano pretvori u pjevušenje, u sebi ili naglas, ili neki drugi oblik klicanja, bez da je volja toga svjesna. Ovaj oblik molitve spontano dovede osobu u stanje potpunog mira, ili kako će Terezija reći, u „molitvu smirenosti“.
Ovo je povezano sa onim Pavlovim zazivom da se na „ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika“ (Fil 2,10), pa se tako zazivanjem imena Isusova željelo u molitvu uključiti sve stvoreno na nebu i na zemlji. Osim toga smatrali su da s imenom Isusovim se najsigurnije brane od navala Zloga. Govorili su: „Frustriraj svoje neprijatelje imenom Isusovim jer nema moćnijeg oružja ni na nebu ni na zemlji“.