Kruh koji daje život


Ovo što nas se na prvi pogled doimlje kao veliki nesporazum između Isusa i njegovih slušatelja zapravo je ozbiljna i dalekosežna lekcija vjere. Divljenje naroda nad Isusovim čudesnim umnažanjem kruha kojim je utažio njihovu tjelesnu glad pretvorilo se u mrmljanje i gotovo pravu pobunu kad je nakon toga progovorio: «Ja sam kruh koji je sišao s neba» (Iv 6,41). Nisu shvatili da je tako umnoženi kruh samo znak nečeg većeg i važnijeg što im Isus želi posredovati pa ga zato ne želi slušati kad im pokušava otkriti tajnu svoje osobe.

Zapravo uvijek je bio sličan odnos između Isusa i te mase koja se okuplja oko njega. Dive se njegovoj mudrosti dok im govori u prispodobama, ali samo rijetki u njima prepoznaju sebe i spremno reagiraju. Njegova pomoć kroz čudesna ozdravljenja dobro je došla, ali samo rijetkima su ta čudesa poticaj da ga slijede. Kad god je Isus izravno progovorio o sebi i pozvao ljude na obraćenje i vjeru, kad god su osjetili da se time stavlja između njih i Boga, redovito su bili spremni na pobunu, pozivajući se – kao i ovdje – na njegovo porijeklo i njegove roditelje koje oni poznaju, uvjereni da je on samo jedan od njih.

Isus kao da se puno ne uzbuđuje zbog njihova mrmljanja. On im savršenim mirom uzvraća: «Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla! (6, 43s). Time on želi reći da je vjera u konačnici dar od Boga koji čovjek slobodno prihvaća. Isus je posrednik vjere jer on dolazi od Oca. Zato i ljudi mogu upoznati Oca i doći k njemu samo preko Isusa. Ali zato je potrebna poučljivost. Isus ih stoga upozorava na Pismo koje bi oni morali poznavati. I danas su jednake poteškoće vjere. I danas ljudi trče za svim što ima na sebi privid nečega čudesnog i senzacionalnog, ali se teško dadu poučiti i shvatiti da je vjera u poslušnom prihvaćanju onoga što Bog nudi u Isusu.
Za nekoga tko drugom čovjeku omogući posao i uzdržavanje kažemo da mu je dao kruh. Za neke rijetko dobre ljude koji drugima nesebično daju i svoju ljubav kažemo da su dobri kao kruh. Ipak ni za jednog čovjeka nećemo reći da je on sam kruh za drugoga, a pogotovo to nitko ne će reći za sebe, jer ipak i bez najboljeg čovjeka se može živjeti. Ni o najboljem čovjeku ne ovici naša vječna sreća.

Isus je jedini mogao uvjerljivo reći: «Kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta», jer on je bio spreman za čovjeka dati sve, ne samo ljubav nego i svoj život. Kao Bogo-čovjek koji svoj život daje za čovjeka on je jedini mogao reći da će onoga tko vjeruje i nj «uskrisiti u posljednji dan». Zato je on, slikovito rečeno, kruh koji daje život vječni. Kao što se čovjek uzimajući hranu održava na životu, tako i Isusov vjernik blagujući kruh za koji vjeruje da je tijelo Kristovo obnavlja u sebi klicu vječnoga života koju je primio po krštenju i kroči prema punini života u vječnosti.

Jasno je da to može shvatiti samo vjera, ali ona se hrani vršenjem Isusove zapovijedi da se slavi i blaguje, a ne da se o tome razmišlja. Euharistija, Isusova nazočnost pod prilikama kruha skrovita je prisutnost kao što je i Sin Božji bio skriven u čovjeku Isusu iz Nazareta. Poteškoća prepoznavanja Isusa u euharistijsko kruhu jest zapravo poteškoća njegova utjelovljenja. Ali, ako je Bog u Isusu iz Nazareta mogao uzeti ljudsko tijelo i pritom ostati Bog, onda je puno manje čudo da je mogao ostati među svojima u liku kruha.

Ključno pitanje našeg života jest: od čega čovjek zapravo živi? Naše je prvo iskustvo da živimo od hrane koju uzimamo. Što zdraviju i kvalitetniju hranu uzimamo, to bolje čuvamo svoj život. Ali je isto tako naše duboko iskustvo da to nije dosta. Mi živimo i od razumijevanja, ljubavi i pažnje drugih. Tako i vjernik živi od euharistije koja je najvažniji znak Isusove ljubavi prema nama. Zato je ona središte kršćanskog života, u njoj nalazimo snagu za dugi put prema konačnom sjedinjenu s njime u vječnosti. (Ivan Dugandžić)