Kant i religija


http://www.gla.ac.uk/departments/philosophy/Personnel/susan/WebpagesSCATS0506/MartynSandy/kant.jpg

Ostaje otvornim pitanje kako Kant razumije religiju. Budući da je pitanje o religiji, Bogu, najvišem dobru kao i apsolutno uzvišenom kod Kanta uvijek u svezi s umom, potrebno je ispravno pojmiti „um“. On je za Kanta najviša mjera prosvjetljenja i uvida i zato je on ono najplemenitije i najuzvišenije u čovjeku. Religija, pak, treba pokazati put prema savršenstvu. Kanta ne treba razumjeti kao „tražitelja Boga“ nego kao mislioca u potrazi za božanskim (moralnim) u sebi (čovjeku).

„Filozof prosvjetiteljstva“

Prva i najvažnija novost novoga stoljeća ili njegov prvi veliki obrat jest obrat „teocentrizma“ u „antropocentrizam“. Bog dakako već dugo vremena nije gospodarom objektivnoga kozmosa. Taj je obrat načelan već u samoj srži humanizma (prisutan je i danas). No da bi se načinilo mjesta za čovjeka, iz svijeta je trebalo potisnuti Boga. Ovdje je riječ o procesu koji je trajao tijekom cijeloga novoga vijeka. Možemo ustvrditi kako je novi vijek uspon čovjeka i silazak Boga sa scene svjetske povijesti. Čovjek novoga vijeka, kakav je zamišljen u tome projektu, autonoman je, a ne heteronoman. To znači da iznad njega nema višega zakona u obliku Božjega zakona, već je on sam svoj zakonodavac. U moralnome smislu to je nastavak nečega što je započeto u srednjemu vijeku. Razvojem heliocentričnoga sustava postaje jasno da Bog više ne može biti doslovno transcendentan, gospodar kozmosa, jer kozmosom gospodare prirodni zakoni. To znači da Bog može biti ili Svemir sam ili pak samo pokretač Svemira. U oba slučaja čovjeku se otvara mogućnost autonomije. Ravnanje po prirodnim zakonima ravnanje je po božanskim zakonima, a s druge strane Bog kao Tvorac svijeta prepušta gospodarenje čovjeku koji je nakon stvaranja slobodni gospodar povijesti.
Dakle, samim razvojem znanosti Bogu se oduzima jedno od klasičnih teističkih svojstava, a to je uz stvaranje i uništenje svijeta, sudjelovanje u povijesti svijeta (čudesima, providnošću, te napose u kršćanstvu utjelovljenjem). Čovjek je taj gospodar koji vodi povijest, a moć kojom to čini jest razum. Time je Bog, već protjeran iz povijesti, sada protjeran i iz čovjeka. Na mjesto Boga sada dospijeva religija – ne više kao subjektivna zbilja, nego kao intersubjektivna zbilja, ali jednom drugom, ne znanstvenom, nego političkom revolucijom (Francuskom revolucijom) Bog, tj. religija bivaju protjerani u potpunosti iz javne i privatne sfere. To razdoblje od Engleske do Francuske revolucije, to čuveno 18. stoljeće dospijeva do zamisli kako snagu religije kao ideologije treba zamijeniti novom „civilnom“ ili „građanskom“ religijom.
S njemačkim filozofom Immanuelom Kantom, zbiva se pravi obrat na polju filozofskog mišljenja, s obzirom na prosvjetiteljsku proklamaciju subjektivnih moći čovjeka. Kant gnoseološki postavlja optimističnu verziju spoznajnih sposobnosti kojim se ponajprije ljudski djelatno zahvaća stvarnost kao predmet spoznaje, ali i pesimistično priznaje restrikcija sigurnog dohvaćanja s onu stranu pojavnog svijeta. Kant je, zapravo, „filozof prosvjetiteljstva“. U programatskom spisu pod naslovom „Što je prosvjetiteljstvo“ iz 1784. godine Kant je napisao: „Prosvjetiteljstvo je čovjekov izlazak iz nesamostalnosti koju je sam skrivio. Nesamostalnost je nesposobnost za služenje vlastitim razumom bez tuđeg vodstva. Tu je nesamostalnost čovjek sam skrivio ako ona nije posljedica pomanjkanja razuma, nego odlučnosti i hrabrosti da se njime posluži bez tuđeg vodstva. Sapere aude! Imaj hrabrosti da se služiš svojim razumom! – to je dakle geslo prosvjetiteljstva.“ Na prosvjetiteljstvo veoma je uticao racionalizam. U prosvjetiteljstvu um je vrhovno načelo, i rješenja svih pitanja vezana su za svjetla uma (pro-svjetiteljstvo). Prosvjetiteljstvo u 18. stoljeću je „Doba razuma i prosvjećenja“ i odnosi se na pravac i intelektualni pokret u evropskoj filozofiji. Ovaj pravac je zastupao racionalizam kao način utvrđivanja istine i autoritativnog sistema etike, estetike i znanja. Intelektualne vođe ovog pravca su se smatrale ne samo hrabrim nego i elitnim vođama, čija je svrha i namjera bila da povedu svijet ka napretku (progresu), i tako ga oslobode sumnjive tradicije, pune iracionalnosti, praznovjerja i tiranije, i izbave ga iz dugog i učmalog perioda koji se protegao poslije „mračnog stoljeća“ (ili „stoljeća tame“). Vjerski ratovi (krvavi i nemilosrdni) su mu prethodili pa je trebalo iznaći rješenja za dugogodišnju krizu religije i društva. Um i kriticizam postaju glavna mjerila prosvjetiteljstva s kojim se nastoji nadomjestiti religiju i pronaći rješenja za mnoge probleme društva. Pridonio je ukidanju sudskih postupaka protiv vještica, krivovjernika, preuređenju sudstva, općim ljudskim pravima. Ovaj pokret je stvorio okvire za američku i francusku revoluciju (Kantovo se djelo po revolucionarnosti u filozofiji često uspoređuje s Francuskom revolucijom u politici. Kanta je upravo ta revolucija iz 1789. oduševljavala i nadahnjivala, postavivši razum u središte svijeta nazvao je “trijumfom razuma”), latinoamerički pokret za nezavisnost, kao i za uspon kapitalizma i pojavljivanje socijalizma.

Svojim djelom Kritika čistog uma kojim se proslavio diljem Europe, Kant je zapravo želio pomiriti dvije glavne škole modernističke filozofije – britanski empirizam Bacona, Lockea i Humea (koji su smatrali da je znanje proizvod iskustva i eksperimenta te kao takvo podložno izmjenama i dopunama), i europski racionalizam Descartesa i Spinoze, koji su tvrdili da se izvjesnost može postići izvođenjem zaključaka temeljem prapočela. Ono što je tim tradicijama bilo zajedničko bilo je puno važnije od razlika, pa je ujedinjavanjem elemenata obiju tih filozofskih škola Kant uspio pobiti tvrdnje religije o superiornosti njezinih znanja ili spoznaja. „Kritički je put jedini otvoren“, objavio je Kant poslije gotovo sedam stotina stranica nakon što je najprije s njega uklonio sve metafizičke barikade.
Immanuel Kant pod jakim je dojmom napretka novovjekovne znanosti i zaostajanja metafizike koja ne uspijeva kročiti istinskim putem znanosti. Teoretskim se umom ne može dokazati ni da Bog postoji ni da ne postoji, što ne znači da nema nešto što se razlikuje od svijeta i što je temelj svijeta i reda u njemu. Kantu je stalo da dokine oholost škola koje su sebi pripisivale preveliku moć i prava, a ne da bi želio poljuljati vjerovanje do kojeg je došlo „neuko mnoštvo“. S jedne strane, u ćudorednosti vlada autonomija (zapovijedi vlastitog uma), a s druge strane, Kant tvrdi da su zapovijedi našega uma „zapovijedi Božje“.

Silvio Maršić