KAMENJAR DRAGI


I ponovno dođoh u kamenjar dragi
među sikovac, makiju i drače,
plavetnilo neba, i sunčanu žegu,
naviru sijećanja, a duša mi plače.

Nema više bake, što sjedi u sjeni,
na trošnome pragu, kućice kamene,
samo cvrčak cvrči, na staroj maslini,
jedini stanovnik, što pozdravlja mene.

Sve je opustjelo u kamenom selu
od tuge i sjete, kućice se ruše,
blago još šume stoljetni košteli,
kad s pučine morske, maestral zapuše.

A noću se nebo osipa zvijezdama
nad kućom kamenom, zrikavac se čuje,
a zlaćani mjese, kao da se stidi,
usnulo seoce…svjetlošću miluje.