KAFARNAUM

sjeda)

Hajri mat dike daj… Gipsy Magic. Stefanovski.. Žalosni zvuk trube opominje… Ukrštene sudbine kroje se na raskrižjima puteva. Skraćuju. Produžuju… Ovisi! Rekao bi neki duboko zamišljeni starac… u jadu se mnogi prepoznaju. Zaljube… razvedu. Odjeknu prvi poljupci, romantične večeri ljubavi na golim obalama mora… Ha, uvijek sam znao da u tim stijenama, mora biti nešto više od samih pukih kamenih rezberarija potopljenih stoljeća…

Mučnine gospodare ljudskim stopama. Prave pustinje. Pustoši bez zelenila. Oaza. Utjehe. Sumornost tragičnosti, uvijek je surova. Kao što je bilo odrastati nekome mladiću bez oca. Kćerki u četrnaestoj godini bez majke. Mužu u pedesetim godinama bez dugogodišnje voljene žene… Kakve agonije. Rane. Posrebreni ožiljci kapljcama suza, i nezacijeljene rane. Čelik se ne savija, bol ne prestaje godinama. Teče kao rijeka niz padinu. Svaki dan. Nikada ne prestajući teći. Ponekada bistra i mutna… Ah, ali uvijek u kristalima suza. Noću oblivenim plačnim oazama jecaja…

 Na željezničkoj stanici, vagoni prolaze. Suludo je se pitati tko ih čeka na sljedećim stanicama… Ponestaje čarobnosti crvenih svjetiljki.. Umorne vjeđe hvataju se malo daška protunjaloga sna. Odsanjati. Prekriti oči. U rukama izmigoljene večeri, bijeli cvjetovi svjedoče o sinoćnjoj kiši. Turobno, ljepota bijelih listova ostaje prikovana za potpetice nečijih cipela. Muških il’ ženskih… Bitno je da se gaze… danima. Kao i ranjiva ljudska srca…

    Raskidamo se tragajući tek nezamijetne puteljke obrasle travom. Čitav život nam prođe u čupanju korova oko par staza kojim nam je suđeno koračati. Isprazno. Mrcvariti se, čineći iste stvari jutro i navečer. Pomalo suludo… Zar ne!? Zapitati je se… jel’ tako! Postoje stvari koje svi u životu proživimo. Od rađanja na polju il’ bolnicama, prvoga rođendana, te mnogih padanja s bicikla i prvih jedinica u crvenim čitankama. Zanavijeka je morala postojati nešto što bi se nakada nazivalo ‘vaspitanjem’, a danas, zavisi o okolnostima u koju mjesnu državu u komšiliku svratimo na kavu, kafu, kahfu… Inače, crne je boje… čisto da se neko iz susjednoga komšiluka ne zabuni….

    Suho nepce natapam ledenim čajem. Valjda će ona plastična boca dotrajati do jutra. Kroz glavu mi zuje memoari ljudi koje sam onako u prolazu susretao. Ponekada mislim da su oni jedino moje bogastvo. Trnem kroz njihove boli, uzdižem u danima kad nazdravljaju… Razbacani. Protjerani. Ponekada se skupe u kolo, ruku za ruku… i zaigraju. Što ostaje na ovome komadu običnoga papira. Eh, tek njihove brige. Potreseni izrazi lica nekim računom za struju il’ plaćanja komunalnih usluga gradskome holdingu. Ne isplati se danas ni umrijeti, jerbo tko bi podmirio rentu pogrebnih povorki. Karmine u restoranima, osmijesi na licima, priča o dnevnim vijestima, razmijena brojeva mobitela… Zar je to komadičak neba kojega ljudi nazivaju: životom!

    Gdje se sve sreća dade pincetom napipati. U poderanim levisicama na koljenima, igrom slučaja razbijenoj kasici za jutarnje mlijeko petogodišnjem djetetu… u poderanome džepu košulje u perilici. Zasigurno, imade je i tamo… Ima je svugdje. Razasuta je k’o pelud s poljskih cvjetova. No, nagnuti se na nju… podjednako je teško kao i izbjeći harmonično hrkanje moga zimmera…    O ljubavi, štošta bi se dalo isprosipati. Čemu tratit riječi i reciklirani papir. Vrojatno bi ga kudikamo bilo korisnije rabiti za wc – papir ili još unosnije za neke trač novine. Ionako, ljudi se hrane, a toga uvijek mora biti. Zavazda smo gladni, ali nikada svoje nesreće… a baš smo obzirni! Tomu nikada kraja…. Nasamariti. Preveslati. Neprestano izgovarati vidi mene… Ja sam… To je cool. Jer ionako ja volim samo sebe…

    Prekidi. Razvodi… i sva popratna orkestralna lakrdija. Prije svega unosan je posao za odvjetnike kariranih kravata, bjesomučan posao za časne suce… eventulano pozamašne alimentacije. Ali svakako nije za djecu, i prevarene. Da se razumijemo i budimo na čisto…. svejedno: Ove ili One. Svejedno… Bol ne bira lijepa il’ ružna lica. Ona ih sve proždire… Uzima kao bankar kamate… bez imalo sućuti. A e…