Još neke važne Terezijine upute za molitvu

Komentirajući onu molbenicu Očenaša: „Ne uvedi nas u napast nego izbavi nas od zla“, Terezija govori o različitim zamkama nečastivoga, ne samo u molitvi, nego općenito u životu svake duhovno zauzete osobe, ali donosi i podosta konkretnih stvari koje je važno imati u vidu. Evo samo nekih:
1.    Umjerenost i razboritost u svemu.    Često se događa  na molitvenom putu osobe završe u ekstremizmu. Prve ugode u molitvi ih odnesu u nekontrolirani entuzijazam, te onda stvaraju neke odluke i neka obećanja koja u konkretnom životu više škode nego pomažu. To može biti u smislu počinju posvećivati molitvi puno vremena, ali tako da zanemare mnoge druge važne stvari, napose manualni rad. Ili uzimaju noćna bdijenja koja ih poslije čine nesposobnim za služenje danju. Ili počnu činiti nerazborite pokore s kojima si naškode zdravlju i postanu nesposobne za služenje.
Može ići čak i dotle da se osoba počne uvjeravati da treba napraviti samoubojstvo da prije stigne k Bogu. Terezija u svemu vidi napasti nečastivoga koji, kada osobi ne može nauditi s jedne strane, to čini s druge.
Terezija je, čini se dobro poznavala duhovnost starih monaha iz prvih kršćanskih vremena koji su isticali da je svaki ekstremizam od đavla, i kao jedno od temeljnih monaških pravila preporučali: znati činiti sve u svoje vrijeme i sa pravom mjerom. Terezija o tome toliko govori u svim svojim djelima, a napose u svojim pismima konkretnim osobama.
Tako svome bratu koji je bio sklon različitim ekstremizmima, posebno u molitvi i pokori, Terezija piše: „Znaj da je na početcima duhovnog života najveća pokora u tome da osoba bude umjerena u svemu… A što se tiče pokore, znajte da vam ne dozvoljavam više jer škodi. Uostalom, znajte ovo: na početcima duhovnog života najveća pokora jest u tome: znati biti razborit i umjeren, tj. ne vršiti svoju volju … Od svih pokora Bogu je draže da ti slušaš i budeš zdrav (10.02. 1577).“
Da bi se znalo razlikovati koje su želje nadahnute od Duha Božjega Terezija daje kriterij razlučivanja: „Želje koje dolaze od Boga donose sa sobom svjetlost, razboritost i umjerenost“ (19,13).

2.    Problemi s određenim nemoćima koje pogađaju sve a napose psihološki krhke osobe. Često se ispod želje za dužim molitvama kriju psihičke slabosti osobe. Ovo često znade zavarati da se pomisli kako je ta osoba izrazito sklona kontemplaciji, a to je zapravo način njezina bijega, skrivanja od sebe, samoizolacije. Osoba se od takve molitve samo iscrpljuje, ostaje bez vedrine i radosti, živi trajno u nekom grču.
 Neki to, u nedostatku sposobnosti pravog razlučivanja, često okarakteriziraju kao neku vrst tamne noći. Terezija preporuča: „Potrebno im je skratiti vrijeme molitve, koliko god slatka bila, kada se primijeti da se iscrpljuju tjelesne snage ili da se šteti glavi. U svemu je vrlo potrebita razboritost“ (19,13).
Sa psihološki krhkim osobama treba biti jako delikatan. Ne forsirati jer mogu lako krahirati. Nego malo-pomalo, njezin česti izraz. Nekada znati molitveno vrijeme za njih skratiti, a nekada im omogućiti da umjesto molitve u koru, pođu u vrt gdje će im možda cvijeće ili stabla više govoriti o Bogu nego li ambijent kapelice.
Terezija se poziva na svoje vlastito iskustvo: „Meni je (za sabiranje) koristilo gledati polje ili vodu, cvijeće. U tim sam se stvarima prisjećala Stvoritelja. Hoću reći da su me poticale i sabirale te služile kao knjige, pa i u mojoj nezahvalnosti i grijesima“ (Ž 9,5).