Isus ne skida svog pogleda s nas

Terezija nekada govori da se promatra Krista uza se, nekada ispred sebe, a nekada u sebi. Međutim, bez obzira što govori o tom promatranju na različite načine, u svim tim slučajevima inzistira da ga se predstavi u najdubljoj nutrini duše. jer, citiram nju: „To je promatranje koje se najviše ucjepljuje i mnogo je plodnije negoli ono predstavljanje izvan sebe.“ Terezija dodaje, da radeći tako omogućuje da duša, citiram nju: „Uđe u ovaj raj sa svojim Bogom, i zatvori se u malo nebo svoje duše.“ Može se pomisliti da je ovo posve nevažno, jer zamisliti Krista u sebi nije u nikakvoj inkompatibilnosti s Kristom uza se ili oko sebe.
            Ali, ovaj Terezijin naglasak na predstavljanju Krista u sebi, nije samo od nekakvog psihološkog ili praktičnog značenja, nego i doktrinarnog. Ona se ovdje bazira na jednoj istini od temeljnog značenja za cijelu njezinu duhovnost, a to je: Krist boravi u našoj duši. Krist boravi u središtu duše kao u dvorcu, u zamku. Ona istina je plod Terezijina iskustva, istina utemeljena na Svetom pismu, i ona je prisutna i od temeljne važnosti u svim njezinim spisima. U Zamku duše bit će naširoko obrađena.    Krist, predstavljen snagom vjere, u dubini duše, zahtjeva pozornost, zahtjeva gledanje. U Putu savršenosti (pogl. 26, 1,3) ona piše: „Predočite sebi da je Gospodin uz vas i gledaje s kakvom vas ljubavlju i poniznošću podučava. „ „Ne tražim od vas da mislite na Njega, niti da donosite velike sudove, niti pak da obavljate velika i uzvišena razmatranja vašim razumom; ne tražim od vas ništa više nego da ga gledate. Pa tko vam priječi da oči vaše duše, makar to bilo samo na trenutak, ako ne možete dulje, svrnete na ovog Gospodina?“
     Radi li se ovdje o gledanju duše Gospodina ili o Gospodinu koji promatra dušu, Terezija pojašnjava u Putu savršenosti, pogl. 26, br. 3: „Jer nikada, kćeri, vaš Zaručnik ne skida očiju s vas. Pretrpio je tisuću ružnih stvari i prezira protiv Sebe, i to nije bilo dosta da vas prestane gledati, pa zar je onda mnogo da, odvrativši oči s ovih izvanjskih stvari, kadikad pogledate na Njega? Shvatite da ne očekuje ništa drugo, kako kaže zaručnici, osim da Ga pogledamo. Čim budete htjele, naći ćete Ga. Toliko drži do toga da Ga ponovno pogledamo da to neće propustiti.“ Vidimo da se ovdje radi o obostranom pogledu. Ovaj obostrani pogled izražava jedan osoban i neposredan susret, jedan živi odnos recipročnih prisutnosti. Termin 'pogled' ukazuje da se radi o jednoj jednostavnoj aktivnosti, bez nekih kompliciranih radnji. Radi se o intuitivnoj aktivnosti, jer duša ostvaruje ovu Kristovu prisutnost u sebi na realan i posve egzistencijalan način. Jasno je da sve ovo zavisi od vjere, ufanja i ljubavi.
Terezija stavlja veliki naglasak na želju osobe da ostvari ovaj susret. Zato govori: to je velika Isusova želja, ali mora postati i vaša. Bez te obostrane želje, nema susreta. Isusova sigurno neće nedostajati, znači, može nedostajati samo naša. Stoga ta želja mora biti definitivni projekt s obzirom na vlastiti život osobe. Moliti za Tereziju znači imati traju prisutnost Isusa u svome životu.
Zato i veli ono što smo već citirali prije: „Nastojala sam, što sam više mogla, imati u sebi nazočnog Isusa Krista, naše dobro i našega Gospodina. To je bio moj način molitve. Živjeti u prisutnosti Krista.“ Jednostavno, ne zaboraviti na to. Nije to lako. Tu se traži jedno dublje, duboko iskustvo. Nije tu u pitanju samo obične vjere naučene u katekizmu da je Bog uvijek prisutan, da je tu. Da mi vjerujemo da je On tu, pa ne znam da bi baš pred Njim mogli vrijeđati jedni druge ili se svađati. Problem je baš toga egzistencijalnog predstavljanja, te svijest da je Krist tu.
Što je ta svijest jača, to je i veća mogućnost čovjeku da izbjegava sve što je negativno i da to instinktivno izbjegava. Ne da mora svaki puta misliti i sjetiti se toga, nego već postoji ta nutarnja sigurnost, i onda, postoji taj instinkt koji ti ne dozvoljava da se ponašaš svakako u Njegovoj prisutnosti. Tu je opet, naglašavam, problem vjere. Kada dođe neka osoba izvana, mi se trudimo ponašati pristojno. Zajednica ni jedna neće pokazati pred tom osobom svoje nevolje, svoje trzavice. Jer, imamo obzira. Za Tereziju, kako onda nema obzira prema Isusu koji je s nama? Ali, to je zapravo znak da fali svijest te prisutnosti. Zato i Terezijin naglasak: živjeti tu prisutnost da bi život postao molitva. Ovo je moguće samo pod uvjetom da Isusova ljubav bude prepoznatljiva u životu same osobe. Da bude prepoznatljiva Isusova ljubav.