Isus kruh života


Iako ljudi nisu shvatili Isusov čudesni znak umnoženja kruha, ipak je u njima nešto što ih tjera k njemu, a što oni nisu u stanju objasniti. Oni sami osjećaju da nije dosta biti sit, ali još uvijek nisu načistu što bi im Isus mogao dati više od čudesno umnoženog kruha. Ovdje smo na tragu onoga što je E. Fromm opisao kao dva različita svijeta koji utjelovljuju riječ IMATI i riječ BITI. Prvi svijet jest svijet posjedovanja i blagostanja, a drugi svijet jest svijet duha u kojem se čovjek pita kako će postati duhovno zreo i velik.

Ta dva svijeta ne egzistiraju nikad odvojeno jedan pokraj drugoga, već se dodiruju i isprepliću. Uvijek je bilo teško uspostaviti ravnotežu među njima. Danas je ideal materijalnog blagostanja toliko naglašen da mu mnogi ljudi i nehotice robuju. U nastojanju da ostvare zacrtane ciljeve ljudi su katkada spremni žrtvovati i duhovne vrijednosti bez kojih život postaje prazan i gubi svaki svoj smisao. Negdašnji idol mladih Jimmy Hendrix nađen je jednog dana mrtav, nakon što je uzeo preveliku dozu sredstava za spavanje. Bio je popularan kao malo tko drugi. Plivao je u obilju, ali najednom život nije više mogao izdržati. Svoju poruku zabilježio je samo malo prije svoje smrti na magnetofonskoj vrpci: «Čovječe, ja trebam ljubavi, ja hoću živjeti!» To što su mnogi njegovi obožavatelji smatrali srećom i životom njega je otjeralo u smrt.

Doista, od čega živi čovjek? To pitanje je zacijelo žuborilo i u dušama onog mnoštva koje je tražilo Isusa, ne znajući do kraja objasniti, zašto ga traže. Oni naslućuju tajnu njegove osobe koja je važnija od svih dobročinstava koja su od njega iskusili. Isusu ih želi samo ohrabriti u tom traženju, kad im kaže: «Nastojite sebi pribaviti ne propadljivu hranu već onu hranu koja ostaje za život vječni» (6, 27). Samo malo poslije toga on tu hranu poistovjećuje sa sobom: «Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti nikada» (6, 35).

I danas ljudi u velikom broju traže Isusa, a mnogi ne znaju zašto. Nisu dovoljno poučeni ni o vlastitom životu ni o njemu samom, ali osjećaju potrebu koja ih tjera k njemu. Osjećaju potrebu za smislom života koji ne mogu dati samom sebi, osjećaju duhovnu glad koju nisu kadri sami utažiti. A glad je uvijek znak života, jer samo mrtvi ne mogu više ogladnjeti. Zato je potrebno često sebi postaviti vrlo jednostavno, ali jasno i odlučno pitanje: Od čega živim: od novca i materijalnog blagostanja ili od duhovnih vrijednosti koje se ne daju kupiti nikakvim novcem, koje možemo samo od Boga izmoliti i zahvalno primiti kao dar iz njegove ruke. Blagostanje čini čovjeka doduše sitim, ali ne usrećuje. U posljednje vrijeme ljudi se bore za tkz. veću kvalitetu života. Nju bi trebalo postići zdravijim proizvodima koji ne će biti ničim zatrovani te sve bogatijom ponudom. Čovjek je tako sveden na razinu proizvođača i potrošača, a da pri tom ne opaža dovoljno kako se sam troši i postaje žrtva svojih zabluda. Sve je to – kako kaže Isus – samo «propadljiva hrana», a čovjeka može usrećiti samo ono što ostaje za život vječni.

Isusovi slušatelji pitaju: «Što da činimo da bismo radili djela koja Bog hoće?» (6, 28). Isus im odgovara posve nedvosmisleno: «Ovo djelo Bog hoće. Da vjerujete u onoga koga je on poslao». Isus Krist stoji i pred današnjim čovjekom kao jedino pravo ispunjenje ljudske potrebe za smislom i srećom života. Ako smo se u krštenju opredijelili za nj, to ne znači da smo jednom zauvijek taj problem riješili. Svaki dan se moramo iznova pitati: Tko je za mene i što mi znači Isus Krist? Na to pitanje najbolje ćemo odgovoriti u zajednici vjere, zajedno s drugima koji ga također traže. Blagostanje čini ljude sebičnim i bešćutnim za tuđu nevolju, ali zato i osamljenim. Onaj tko traži Isusa i njegovo Evanđelje, taj s njime nalazi i one koje je on posebno ljubio, siromahe i potrebne svake vrste. Tako onaj tko u njemu nađe kruh života i sam postaje kruhom za druge. (Ivan Dugandžić)