Iskustvo vjere kod sv. Terezije Avilske (2)

Iskustva koja započinju nakon susreta s Kristom, Tereziju dosta zbunjuju i straše. Kako bi otkrila o čemu se radi, Terezija o tomu priča sa svojim ispovjednicima, duhovnim savjetnicima, s temeljnim ciljem: da razluči dolaze li ta iskustva od Boga ili ne, i da o tomu čuje sud Crkve. Stoga piše:„Držim posve sigurnim da nečastivi ne će obmanuti – niti će to dopustiti Bog – dušu koja se ni u čemu ne uzdaje u sebe i očvrsnula je u vjeri i koja će osjećati u sebi da će i za jedan članak vjere podnijeti tisuću smrti. S tom ljubavlju prema vjeri, što je Bog ulijeva, a koja je čvrsta, živa vjera, neka uvijek nastoji postupati u skladu s onim čega se pridržava Crkva, raspitujući se kod jednih i kod drugih, poput nekoga tko je već čvrsto prionuo uz ove istine, te je ne bi skrenule svekolike objave što bi ih mogla zamisliti – sve da i otvorena nebesa vidi – ni za trunak od onoga čega se pridržava Crkva.“ (Moj život, 25, 12.)
Oni, budući da osobno nisu imali takva iskustva, ne razumiju Tereziju i traže od nje da napismeno opiše to što živi. No, Terezija se susreće s novom teškoćom: vlastita izražajna nemoć, koja će trajati 4-5 godina. Nakon što je „niz godina provela čitajući mnoge stvari“ i nije „ništa od njih shvaćala, […] Bog mi je to u jednom trenutku dao da shvatim i da znadem iskazati, tako da su se čudili moji ispovjednici“ (Moj život, 12, 6.). Kao i događaj susreta s Kristom vrlo izranjenim, i ovaj je događaj temeljno kristološki, a prema tekstu iz knjige Moj život, lako ga je povijesno odrediti.  Radi se o godini 1559. „Kad su bile oduzete mnoge knjige na španjolskom (Valdes-ov Index, 1559.), zato da se ne čitaju, jako sam požalila, zato što mi je neke bilo zadovoljstvo čitati, a to više nisam mogla, budući da su ih ostavili na latinskom. Gospodin mi reče: Nemoj se žalostiti, jer ja ću ti dati živu knjigu. […] Njegovo Veličanstvo bilo je istinska knjiga gdje sam spoznala istine. Blagoslovljena neka bude takva knjiga koja ostavlja utisnuto ono što treba čitati i činiti, tako da se ne može zaboraviti!“ (Moj život, 26, 5.)

Kompleksnost mističnoga iskustva, od prvih mističnih iskustava, od iskusiti do znati komunicirati, može se objasniti polazeći od čuvene Terezijine rečenice: „Jedna je milost da Gospodin daje milost, a druga je shvatiti kakva je milost i kakvo milosrđe. Treća je pak znati iskazati i objasniti kakva je.“ (Moj život, 17, 5.) I nastavlja: „I premda se čini da je tu dosta samo prva, zato da duša ne bude zbunjena i plašljiva te da ide s više srčanosti po putu Gospodnjem imajući pod nogama sve stvari ovoga svijeta, velika je korist i milost to shvatiti, jer pravo je da za svaku pojedinu milost puno hvali Gospodina onaj tko je posjeduje.“ U ovomu se može vidjeti Terezijin teološki model: iskustvo, razumijevanje i komunikacija. Ili, s obzirom na teologiju vjere – jer Terezijina djela nastaju iz mističnih iskustava koja su iskustva vjere. Mistična iskustva ne nadilaze istine vjere. Posebnost mističnih iskustava za Tereziju nije s obzirom na sadržaj, nego s obzirom na način spoznaje. Radi se o iskustvenoj spoznaji čiji se dinamizam kod Terezije očituje u iskusiti-razumjeti-komunicirati.

Razumjeti iskustvo i moći/znati ga komunicirati nije vjeri aposteriorno, nego pripada samoj naravi vjere i usavršava je. Za Tereziju komunicirati iskustva ne znači tek opisati svoje osjećaje, nego je čin vjere, prava confessio fidei, u kojoj veliča Božja djela u svojoj povijesti i time želi u svima pobuditi želju za Bogom i ohrabriti da se mogu pouzdavati u Boga „kod kojega nema pristranosti. Sve ljubi.“ (Moj život, 7, 12.) Opisujući svoja iskustva Terezija postaje pravi teolog vjere, koji zna izložiti ne samo sadržaj vjere, nego i ono što se događa u onomu tko vjeruje. To postaje jasno ako se zna da je novi život zapravo život molitve: „To je druga, nova knjiga, odavde dalje; hoću reći drugi, novi život. Onaj dovde bijaše moj, a onaj kojim sam živjela otkad sam počela iznositi ove stvari o molitvi jest Bog koji je u meni.“ (Moj život, 23, 1.) Donosimo tekst koji jasno pokazuje da Terezijin cilj nije bio tek opisivanje njenih osjećaja ili nutarnjih doživljaja: „Ono što bude više od toga da se jednostavno iznese prikaz mojega života, Vaša milost [=Garcia de Toledo] neka zadrži za sebe – budući da me je toliko nagovarala da napišem iskaz o milostima koje mi Bog udjeljuje u molitvi – bude li u skladu s istinama naše svete katoličke vjere. Ne bude li, neka ga Vaša milost odmah spali, jer se ja tomu podvrgavam. A reći ću ono što doživljavam zato da, ako bude u skladu s tim, može Vašoj milosti donijeti kakvu korist.“ (Moj život, 10, 8.).

Terezija opisuje milosti koje joj je učinio Gospodin u molitvi, dakle, molitva je za nju istinski locus theologicus iz kojega crpi čitav sadržaj življene vjere i teologije vjere. Bez molitve, za Tereziju, nije moguće imati pravo iskustvo vjere. Upravo molitva daje razumjeti da teologija (vjera) nije samo govoriti o Bogu, nego je nadasve govoriti s Bogom. U molitvi se događa spoznaja sadržaja u koje Terezija vjeruje, ali i čin kojim ona živi te sadržaje.