Radio Marija Bistrica - RMB - Radio zabave, igrice, vijesti, kolumne, blogovi, radio

Radio Marija Bistrica - RMB Portal - Svetište Marija Bistrica

Najavi događaj na RMB portalu

Vaše ime i prezime:



E-mail

Naslov najave

Tekst najave





Postani član RMB portala

Nakon popunjavanja forme biti će vam poslan E-mail sa aktivacijskim kodom na upisanu adresu. Da bi se prijavili morate aktivirati korisnički račun preko aktivacijskog linka.

Email

Korisničko ime

Lozinka

Ponovi lozinku



Zaboravili ste podatke?

Upišite E-mail koji ste unijeli kod registracije i poslat ćemo vam podatke na upisani E-mail.

Email



Jeste li znali?

Da kao članovi RMB – portala imate slijedeće pogodnosti:

  • kao član imate pravo na 3 besplatne čestitke i obavijesti godišnje
  • možete biti novinar slati nam:
    - vijesti
    - obavijesti
    - i najave
    koje ćemo Vama kao članovima besplatno objaviti u programu RMB-a i na RMB Portalu
  • možete biti bloger ili kolumnist – objavljivati svoja razmišljanja, pjesme, misli na portalu i u programu RMB-a
  • možete biti fotograf – slati nam svoje fotografije na objavu te za iste biti nagrađeni
  • ukoliko imate bend i pjesmu, a član ste RMB-a, predstavit ćemo Vaš band i glazbu u programu besplatno

Kao partneri RMB-a (odnosi se na pravne osobe), imate slijedeće pogodnosti:

  • ostvarujete poseban popust za naše reklamne usluge kako u programu tako i na našem web portalu

Preporuči portal prijatelju

Upiši E-mail i pošalji prijatelju ili prijateljici preporuku za portal.

Tvoje ime



E-mail prijatelja/prijateljice

Moguće je poslati na više email adresa odjednom. Potrebno ih je odvojiti zarezom

Poruka





Radio Marija Bistrica - RMB - Radio zabave, igrice, vijesti, kolumne, blogovi, radio

Slušajte nas preko interneta!

Ukoliko imate instalirani program Winamp, kliknite na doljnju ikonu za slušanje programa Radija Marija Bistrica

Za skidanje programa Winamp kliknite na ikonu download!

Download

Ugodno slušanje / Zatvorite prozor

SPONZORIRANI SADRŽAJ

NASUMIČNO IZ ZABAVE


Menadžer proizvodnje

Kako ćete se snaći u toj ulozi?

GLAZBENE ŽELJE

Autor i naziv pjesme
Vaše ime i poruka

SMS-om:095 913 3972
Pozivom (8:00 - 20:00): 049/ 468 - 707

O bogu i covjeku 18.08.2010

Križ krajputaš

Piše: MARIJAN CULJAK - župnik

Uz mnoge putove i raskrižja čovjek je postavio križ. Križ od drveta, betona, željeza, kamena .... Svi oni nose jasnu poruku. Put govori da nismo stvoreni nepokretni, vezani samo za jedno mjesto ili prostor. U čovjekovoj je naravi da se kreće, putuje, promatra, upoznaje. Nailazi na raskrižje puteva. Treba odabrati kuda dalje, na koju stranu, kojim putem ...

Sve to promatra Isus s križa. Vidi dijete koje trči, zastane, zbunjeno se zagleda u čovjeka pribijena grubim čavlima, malo se prestraši i otrči dalje. Vidi djevojku koja blista od mladosti i zdravlja. I ona usmjerava svoj pogled prema križu kao da pita:“ Što mi donosi budućnost?“

Vidi umornu majku kako s posla žuri kući i razmišlja što ju sve čeka. Jesu li djeca zdrava, gladna ili sita, s kojim mora pisati zadaću, što će biti od njih kad odrastu?

Vidi Isus i starca koji se podupire štapom, teški korak zaustavlja pred križem, skida šešir i bez riječi duboko uzdahne. U tom uzdahu sabrana je sva mudrost i ludost prohujalog života, sve radosti i boli, svi padovi, sve izjalovljene nade.

A križ gordo stoji prkoseći vremenu i vječnosti. Čvrsto zabit u zemlju kao da iz nje izrasta i stremi prema nebu. On je taj most koji spaja dvije obale zemlje i neba, vremenitog i bezvremenskog. Poprečna greda i raširene ruke. Ruke koje grle i djetinjstvo i mladost i roditeljstvo i starost.

Putniče zastani pred križem, pogledaj u tijelo zgrčeno u boli umiranja ali i blagost sklopljenih očiju koje praštaju i ljube. Da, križ je ljubav, ljubav neba prema zemlji, Stvoritelja prema stvorenju, Boga prema čovjeku.

Ispucale usnice kao da šapću:“Čovječe, sve sam ovo učinio za tebe, a što ti činiš za mene?“



 

Pročitaj vijest Komentari: 0

O bogu i covjeku 22.06.2010

Pomoć gladnima u Kongu

‘Samo jedna kuna je dovoljna za dječji obrok u DR Kongu’ naziv je akcije koju su ovih dana zajedničkim snagama pokrenuli Papinska misijska djela i Privredna banka Zagreb.

Milijuni kongoanske djece umiru od gladi, silovane žene i djeca umiru od side, a svi zajedno od pokolja. No, cijeli svijet okreće glavu na drugu stranu. A to boli više od svega - nježnim glasom priča nam u Samostanu sv. Franje Ksaverskog na zagrebačkom Ksaveru, u sobici smještenoj pokraj kuhinje, gdje se, kao i svakoga dana oko podneva priprema ručak za tamošnje stanarke, sestra Blaženka Barun.

Sedamdesettrogodišnja časna sestra u Zagrebu je već nekoliko mjeseci. To je njezin najdulji posjet Hrvatskoj u posljednih 35 godina otkako je napustila svoju domovinu i “zamijenila” je novom - Demokratkom Republikom Kongo. Zemljom u kojoj svakodnevno, od svoje 39. godine, riskira život spašavajući tamošnju djecu, brinući se o žrtvama rata, točnije više ratova koji tom zemljom, nekadašnjim Zairom i Belgijskim Kongom, haraju već desetljećima.


Žrtve tuđeg rata

U Kongo su 1994. godine, za vrijeme rata u Ruandi između plemena Tutsi i Hutu, odbjegli vojnici plemena Hutu koji su sudjelovali u genocidu u Ruandi. Zahvaljujući dobrom naoružanju okupirali su sjeverni i južni dio pokrajine Kivu, područje iznimno bogato zlatom, dijamantima, coltanom, metalom koji je neophodan u proizvodnji mobitela, laptopa... Već godinama ga drže pod nadzorom - teroriziraju stanovništvo ubijaju, pljačkaju i siluju.

Zbog toga danas Kongo broji milijune žrtava, što u mrtvima, što u beskućnicima, silovanima, siročadi. Zbog toga sestra Blaženka ne može dočekati da se vrati u svoju zajednicu, gdje se osjeća potrebnom. U Zagrebu će ostati do sredine prosinca, kada odlazi u Rim na još jednu, nada se, posljednju kontrolu oka.

U travnju joj je, naime, tamo transplantirana rožnica. I iako zahvalna na novom vidu, sestra Blaženka vrlo je nemirna. Nije ni sanjala da će zbog zahvata morati tako dugo izbivati iz svoje “domovine”.

No, upravo zahvaljujući operaciji, koja ju je prisilila na odlazak iz Konga, dobila je priliku prisustvovati početku humanitarne akcije “Učini čudo... i spasi dječji život! Samo jedna kuna je dovoljna za dječji obrok u DR Kongu”, koju su ovih dana zajedničkim snagama pokrenuli Papinska misijska djela i Privredna banka Zagreb.

- Ljudi nam mogu pomoći s malo novca. Kuna na dan dovoljna je da se tamo prehrani jedno dijete, a dolar je dovoljan da se prehrani obitelj - priča Blaženka dok nas polako uvodi u svoju stvarnost, dugu skoro četiri desetljeća.

- Kada nekome krenem pričati o tome što sam tamo vidjela i doživjela, bude mi neugodno. Uvijek imam osjećaj kao da mi neće povjerovati. I ja sama ponekad teško povjerujem - počinje svoju priču sestra Blaženka, priču koju priča u ime milijuna mrtvih Kongoanaca i onih živih, za čiji se život svakodnevno bori.

8 hrvatskih misionarki

- U Kongu je trenutno naša misija s četiri zajednice, koja iza sebe ima provinciju u Splitu. U našoj misijskoj postaji nas smo osam misionarki iz Hrvatske, a uz nas radi i 13 zavjetovanih sestara Kongoanki te osam pripravnica. Kroz ruke su nam prošli deseci tisuća ranjenih, bolesnih, silovanih...

Izgladnjela dječica od kojih neka ne prežive, silovane djevojčice koje sa 13, 14, 15... godina postaju majke. Za sve njih pokušavamo se brinuti najbolje što znamo, djecu hranimo, bolesne liječimo, silovane ohrabrujemo kako bi vratile vjeru u sebe dok oko nas traju kaos, bezvlađe, pokolj. I to pod budnim okom velikih sila koje iz Konga žele iscrpiti sva njegova bogatstva: zlato, živu, dijamante - priča bez straha i “dlake na jeziku” ova časna sestra.

- Ja znam da svatko tko kaže istinu o onome što se tamo događa završi mrtav, ali mi ne možemo šutjeti. Ne možemo šutjeti dok se nevine kolje kako bi se ostatak svijeta bogatio. Nevjerojatno je da čovjek danas vidi dubine mora, širine oceana, visine svemirske, a na ovoj istoj maloj Zemlji ne vidi strahote koje se događaju u jednoj zemlji veličine Europe. Ili ne želi vidjeti - očajna je Barun dok donosi svoja svjedočanstva.

- Ni dana slobode taj narod nije još osjetio. I sada nam mnogi znaju reći: ‘Pa što vi očekujete da rat završi? Možda još nije ni počeo’, a već sada ima šest milijuna žrtava. Tamo je vječiti rat, okupacija, eksploatacija.

A mirovne snage su tamo samo da čuvaju status quo. Svemoguće Amerika, Kina, Francuska, Italija..., svatko želi svoj dio kolača. Mirovne snage nisu u službi naroda i mira, nego samo čuvaju osjećaj rata i nesigurnosti kako bi iz naše pokrajine, Južnog Kivua izvukli što više bogatstva kojim ona obiluje. Narod proklinje Clintona i Busha, a sada polaže nade u Obamu. Čekaju da vide što će on učiniti - otkriva sestra.

Ona se sama već više puta našla u životnoj opasnosti, a njezina misija Luhwinja napadnuta je i opljačkana već osam puta. Svaki novi napad bio je strašniji od prethodnog.
Nož ispod vrata

- Budući da je naša kuća u Luhwinji bila niska prizemnica, banditima, koji su sve pustošili, nije bilo teško ući. Nakon prvog napada stavili smo željezne rešetke na prozore i željezna vrata, ali ni to ih nije zaustavilo. Nemoguće je opisati osjećaj kada stojite stisnute u kutu kuće, slušajući kako njih 50 ispred vrata, naoružani do zuba, urlaju, pucaju iz oružja i zajedničkim snagama izvlače željezo iz zida. Možete samo stajati i odbrojavati minute do njihova ulaska. A kada napokon provale - tada počinje pakao.

Mlate nas, vežu, pretražuju, skidaju s nas sve što misle da bi moglo vrijediti, uzimaju sve iz kuće... Ponekad prije nego što uopće krenu na nas, prvo zaplešu od veselja, sretni jer su uspjeli napokon ući - prepričava sablasne događaje žena kojoj je u jednom od tih napada jedan od razbojnika stavio nož pod vrat nakon što je ubio čovjeka koji ih je čuvao.

- Nakon nekoliko napada poslali su nekoliko tamošnjih policajaca u mjesto da barem nekakav osjećaj sigurnosti svojim prisustvom pruže jadnim ljudima. No, 11. kolovoza 1999. godine došla je do nas informacija da se u planine dižu neke trupe. Mi smo se ponadali da je pomoć, ali prevarili smo se. Bila je to stotina napadača koji su napali sve pred sobom...

Kada su upali, ubili su šefa policije koji nas je čuvao, a taj isti koji je njega ubio pištoljem mene je izvukao i krenuo na mene nožem. Stavio mi ga je pod vrat, a ja sam ga jedino mogla gledati s pijetetom, kao i vlastita brata. Nisam se bojala, jednostavno mi se smilio, a ja sam mu na francuskom - jer tamo govorimo francuski i mashi jezik - samo rekla: Brate, što to činiš?

Velike sile ne pomažu

Mislim da su ga tada razoružale moje oči, taj moj pogled pun milosti. Smilio mi se taj jadan čovjek, mlađi od mene 50 godina. Pomislila sam: čime se taj jadan momak bavi. Vidjela sam da je Kongoanac, zacijelo zarobljen, potplaćen, gladan...

I tada je samo klonuo nožem i otrgnuo mi križ koji su sestre poslije našle na podu u neredu. Tada su nas, kao i mnogo puta prije, premlatili, zavezali i zarobili u jednoj sobi, ali nakon tog događaja morali smo napustiti zajednicu. Zaključili smo da je naša prisutnost postala preriskantna za narod - prepričava Blaženka, koja je potom čak šest i pol godina živjela u gradu Bukavu, gdje su nju i njezine sestre primili tamošnji isusovci.

U misiju Luhwinja, koja se nalazi u brdima, na dvije tisuće metara nadmorske visine, stotinjak kilometara južno od grada Bukavu, vratila se prije dvije godine.

- Vratile smo se kada su se velike sile ponovno vratile na to područje iskorištavati pokrajinu pa su protjerali Ruanđane. Ali, oni su uvijek blizu, u obližnjim šumama i brdima. I čim se sile ponovno maknu, oni će se vratiti i mi ćemo opet biti u rukama koljača. Jadnih Ruanđana koji su i sami žrtve, žrtve velikih sila, samo pijuni u tuđoj igri - svjedoči žena koja, usprkos mučnim događajima, ne može dočekati povratak u Kongo.

Zemlju, koja ju je, kaže, naučila mnogim stvarima i koja bi ostatak svijeta, tvrdi, mnogočemu mogla naučiti. Važnosti obitelji, međuljudskih odnosa, zahvalnosti i ljubavi. Tamošnje ljude voli svim srcem, a u siročad koju odgaja polaže nadu za bolju budućnost.

- Živimo u nadi. Spasit će nas naša djeca. Nikakvo zlo ne može biti konačno, Božja ljubav i pravda moraju pobjediti - kaže.

A do kada namjerava ostati u Kongu, pitamo, a sestra Blaženka odgovara:

- Čovjek umire tamo gdje živi. Ja sam Kongo izabrala za svoj životni put i nemam namjeru napustiti ga.

HUMANITARNA AKCIJA

Jedna kuna dnevno za dječji obrok u Kongu

Samo jedna kuna dnevno dovoljna je za dječji obrok u Kongu - poruka je i dio naziva zajedničke humanitarne akcije Papinskih misijskih djela i Privredne banke Zagreb koju su prošli tjedan na Kaptolu predstavili predsjednik Uprave PBZ-a Božo Prka, ravnatelj Papinskih misijskih djela u RH Milan Špehar i sestra Blaženka Barun.

Cilj te humanitarne akcije, punim imenom “Učini čudo.... i spasi dječji život! Samo jedna kuna je dovoljna za dječji obrok u DR Kongu”, prikupljanje je sredstava za pomoć djeci u Centru za neuhranjenu djecu pri Općoj bolnici Ifendula Luhwinja i centrima za terapeutsku prehranu u sklopu Caritasa Nadbiskupije Bukavu u Demokratskoj Republici Kongo.

Početak akcije, čiji je moto “Širimo dobrotu”, obilježen je donacijom PBZ-a u iznosu od 100.000 kuna, no ta će banka nastaviti prikupljati sredstva preko svoje poslovne mreže.

U 50 najvećih poslovnica postavit će kasice za priloge i letke s uplatnicama. Nada je da će se u Hrvatskoj naći dovoljan broj ljudi koji će godišnje uplaćivati 50 kuna i tako još dugo tu akciju držati na životu.

- U svijetu traje kriza, kako ekonomska, tako i ona međuljudskih odnosa. Najveća mrlja današnjeg čovječanstva je činjenica da na svijetu postoje djeca koja umiru od gladi. Kada se jedna država više ne može brinuti o svojoj djeci, tada je ta odgovornost na nama. Niti jedan doprinos neće biti zanemaren, pa čak ni onaj od jedne kune - rekao je Božo Prka.

Broj žiroračuna je

2340009-1110404134, poziv na broj 1010

(pomoć za djecu u Kongu).

Pročitaj vijest Komentari: 0

O bogu i covjeku 13.05.2010

Dugi put kući izgubljenog sina

Povratak izgubljenog sina pun je dvosmislenosti. On ide u dobrom smjeru, no koje li zbrke! Uviđa da se sam ne može izvući i priznaje da bi se prema njemu bolje postupalo da je rob u očevu domu nego kao izgnaniku u stranoj zemlji, ali još je daleko od potpunog povjerenja u očevu ljubav. Zna da je još uvijek sin, ali se uvjerava da je izgubio dostojanstvo sina i spreman je prihvatiti mjesto najamnika samo da preživi.

To je kajanje ali ne kajanje u svjetlu neizmjerne ljubavi milosrdnog Boga. To je sebi-okrenuto kajanje koje nudi mogućnost preživljavanja. Ja dobro poznajem to stanje duha i srca. Ono je poput riječi: Pa, nisam mogao uspjeti sam, moram priznati da je Bog moje jedino utočište.

Ići ću Bogu i zamoliti ga za oproštenje s nadom da ću dobiti minimalnu kaznu i da ću moći preživjeti, pod uvjetom da teško radim. Bog ostaje neumoljiv i strog sudac. To je Bog pred kojim se osjećam krivim i zabrinutim, koji u meni izaziva sve te isprike i opravdanja. Podložnost takvom Bogu ne stvara istinsku unutarnju slobodu, nego rađa samo gorčinu i zlovolju.

Jedan od najvećih izazova duhovnog života jest prihvaćanje Božjega oproštenja. U nama ljudima postoji nešto što nam ne da odvojiti se od naših grijeha pa Bogu ne dopuštamo da izbriše našu prošlost i pruži nam potpuno nov početak. Ponekad se čini kao da bih Bogu htio dokazati da je moje zlo preveliko a da bi se moglo nadvladati. I dok mi Bog želi vratiti puno sinovsko dostojanstvo, ja i dalje tvrdim da sam spreman biti najamnikom.

No želim li ja doista prihvatiti punu odgovornost sina? Želim li doista takav potpuni oprost da sasvim nov život postane moguć? Želim li se otrgnuti od svoje duboko ukorijenjene pobune protiv Boga i potpuno se predati njegovoj ljubavi, da iz nje izađe potpuno nova osoba? Primanje oproštenja zahtijeva htjenje dopustiti Bogu da bude Bog i izvrši cjelovito ozdravljenje, cjelovit popravak, cjelovitu obnovu. Dokle god ja želim učiniti makar dio toga, rješenja će biti djelomična, takva da primjerice postanem nadničar. Kao nadničar mogu sačuvati odstojanje, pobuniti se, odbijati, mogu štrajkati, pobjeći, ili se žaliti na plaću. Kao ljubljeni sin moram potvrditi svoje puno dostojanstvo i početi se pripremati da postanem otac.

by Henri Nouwen, Povratak izgubljenog sina

Pročitaj vijest Komentari: 0

O bogu i covjeku 27.02.2010

Mesića i društvo opsjeo je vrag

Nitko Boga i religijske simbole ne gura toliko u javnost kao oni koji bi ih htjeli protjerati iz javnosti. Zagovornici sekularizma opsjednuti suBogom i religijom više i od samih vjernika. Ako se još netko sjeća pokojnog Ferala, sjetit će se i da je u njemu bilo više religijskih tema nego u Glasu Koncila, a sličnu tendenciju nastavljaju i današnja dva vodeća tjednika i dnevnik čiji se kolumnisti više bave religijom i od samog pape.

Prolistate li, primjerice, Dežulovićeve kolumne i usporedite ih s Miklenićevim, doći ćete do čudnog rezultata: Riječi kao Isus, Crkva, Bog..., kod Dežulovića su prisutnije nego kod Miklenića, kao i religijske teme. Doslovce, ne mo'š živit od crkvenih tema i bavljenja religijskim kod svjetovnih medija i autora koji vjeru zagovaraju kao privatnu stvar, pa joj daju toliko javnosti koliko joj ni Radio Vatikan u jednom desetljeću ne bi priskrbio.

Nevjerojatni fenomen

I predsjednik na odlasku tipičan je primjer baje opsjednutog Crkvom. Nitko križu u javnosti nije dao toliko prostora kao on protjerujući ga, što je dovelo do nevjerojatnih fenomena, kao onaj nedavni kada je ravnatelj škole u Zadru, potaknut jamačno i Mesićevim kulturkampfom, najednom izvjesio križeve u svim učionicama. Kako je ovo opsjednuće očito neki gadni poremećaj koji psihijatri, teolozi i sociolozi još trebaju interdisciplinarno definirati, i posljednji novinski intervju koji je Mesić dao Slobodnoj Dalmaciji bavi se - Crkvom, zahtjevom za revizijom ugovora između Hrvatske i Vatikana. Uglavnom, pokraj takvih tipova koji zagovaraju religiju kao privatnu stvar nemoguće je, paradoksalno, vjeru smjestiti u privatnost, jer joj od Mesića i sličnih nitko ne daje više javnosti i javnog prostora.

Nisu oni neki izuzetak, riječ je o tendenciji u globalnoj kulturi. Bogom se nikada više nije bavilo, kao da procesa sekularizacije nije niti bilo. Najveći svjetski bestseleri su oni koji se bave katoličanstvom, prodaju se k'o alva, poput Dana Browna i inih "kodova". I svaki znanstvenik danas najbolje prodaje knjige kada se transformira u teologa. Tipičan primjer je globalna Dawkinsova uspješnica "Iluzija o Bogu", do bola dosadna knjiga, skup prežvakanih općih mjesta, neka smjesa infantilnog anarhizma i iluminizma za fahidiote. Komentar na takvu kritiku religije dao je nedavno Keith Ward u knjizi "Zašto gotovo sigurno ima Boga" koja je upravo izišla u izdanju Kršćanske sadašnjosti: "Tradicionalna definicija oksfordskih učenjaka glasi da oni znaju sve o ničemu", pa Dawkins samo slijedi tu dobru tradiciju, kaže Ward.

Samo nek' se piše
Dok je takvih, Crkva ne treba brinuti za prostor u javnosti ni za vlastitu promidžbu. Samo nek' se piše, pa makar i dobro, vrijedi i ovdje. Čak i kada bi se, hipotetski, crkve same htjele maknuti iz javnosti, bilo bi to neizvedivo jer bi ovi već našli razloga kako da ih dovuku pod reflektore. Nema tu lijeka, riječ je o opsjednuću. Naime, tko bi propao kada bi vjeru i simbole doista stjerali u četiri zida? Upravo "iluminati" koji je tamo guraju.

Dogodilo bi im se, primjerice, isto ono što i Feralu bez Tuđmana. Mesić i društvo su demagozi toga tipa, njihove dnevnice i društveni probitak nemogući su bez njihova opsjednuća sotonom, Crkvom, i promicanja njene javne relevantnosti, pa izgleda moćnija i važnija nego što uistinu jest. Genijalna metoda, stvoriš si uobrazilju, pa se onda boriš protiv nje. Rezime kulturkampfa ovih sekularnih talibana je impresivan: Vjera je postala najjavnija privatna stvar na svijetu!

Piše: Ivica Šola
isola@glas-slavonije.hr
Foto: http://www.servitokss.com/wp-content/uploads/2009/07/man_question_mark.jpg

Pročitaj vijest Komentari: 0



Radio Marija Bistrica - RMB - Radio zabave, igrice, vijesti, kolumne, blogovi, radio