Radio Marija Bistrica - RMB - Radio zabave, igrice, vijesti, kolumne, blogovi, radio

Radio Marija Bistrica - RMB Portal - Svetište Marija Bistrica

Najavi događaj na RMB portalu

Vaše ime i prezime:



E-mail

Naslov najave

Tekst najave





Postani član RMB portala

Nakon popunjavanja forme biti će vam poslan E-mail sa aktivacijskim kodom na upisanu adresu. Da bi se prijavili morate aktivirati korisnički račun preko aktivacijskog linka.

Email

Korisničko ime

Lozinka

Ponovi lozinku



Zaboravili ste podatke?

Upišite E-mail koji ste unijeli kod registracije i poslat ćemo vam podatke na upisani E-mail.

Email



Jeste li znali?

Da kao članovi RMB – portala imate slijedeće pogodnosti:

  • kao član imate pravo na 3 besplatne čestitke i obavijesti godišnje
  • možete biti novinar slati nam:
    - vijesti
    - obavijesti
    - i najave
    koje ćemo Vama kao članovima besplatno objaviti u programu RMB-a i na RMB Portalu
  • možete biti bloger ili kolumnist – objavljivati svoja razmišljanja, pjesme, misli na portalu i u programu RMB-a
  • možete biti fotograf – slati nam svoje fotografije na objavu te za iste biti nagrađeni
  • ukoliko imate bend i pjesmu, a član ste RMB-a, predstavit ćemo Vaš band i glazbu u programu besplatno

Kao partneri RMB-a (odnosi se na pravne osobe), imate slijedeće pogodnosti:

  • ostvarujete poseban popust za naše reklamne usluge kako u programu tako i na našem web portalu

Preporuči portal prijatelju

Upiši E-mail i pošalji prijatelju ili prijateljici preporuku za portal.

Tvoje ime



E-mail prijatelja/prijateljice

Moguće je poslati na više email adresa odjednom. Potrebno ih je odvojiti zarezom

Poruka





Radio Marija Bistrica - RMB - Radio zabave, igrice, vijesti, kolumne, blogovi, radio

Slušajte nas preko interneta!

Ukoliko imate instalirani program Winamp, kliknite na doljnju ikonu za slušanje programa Radija Marija Bistrica

Za skidanje programa Winamp kliknite na ikonu download!

Download

Ugodno slušanje / Zatvorite prozor

SPONZORIRANI SADRŽAJ

NASUMIČNO IZ ZABAVE


Menadžer Marine

Izgradite marinu, popratni sadržaj i profitirajte. Za poduzetne

GLAZBENE ŽELJE

Autor i naziv pjesme
Vaše ime i poruka

SMS-om:095 913 3972
Pozivom (8:00 - 20:00): 049/ 468 - 707

Zivot svagdasnji 19.10.2011

CRNA, CRVENA I YUGO HRVATSKA

Hrvatsko osamostaljenje 1990. je singularna točka hrvatske povijesti, ali i jedincata pojava u suvremenoj svjetskoj povijesti. Osamostaljenje nam je uspjelo prvobitno zbog pomirbe ostvarene 1990. i zbog jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske, koje je zdušno zagovarao i provodio dr. Tuđman.

Piše
mr.sc. Zdravko Mršić
www.konsenzus.com

Imam dojam, da su Hrvati uglavnom slijepi za političke boje. Pop politolozi znaju govoriti o bojama u politici: crna za narodnjake, demokršćane i konzervativce; žuta za nacionalne i socijale liberale; crvena razne jakosti za socijalne demokrate, socijaliste i komuniste; zelena za zelene koji nemaju drugo ime. Za nekoga tko nije slijep za političke boje, Hrvatska bi se mogla činiti crnom po glasovima, koje Crkva usmjeruje HDZ-u od 1990. Neki pripadnici nekih etničkih skupina vide Hrvatsku smeđom, iako su Istru mučile crne fašističke košulje, a Dalmaciju crne šubare i šajkače, što u sprezi s talijanskim fašistima, što u sprezi s jugoslavenskom crvenom armijom. Hrvati sad pred sobom vide prozirno sivilo ukupnog političkog života.

Stoga ih je iznenadilo HDZ-ovo posezanje za crvenim kartonima, za crvenom krpom, koje više nema ni u Kataloniji, te za crvenom opasnošću. Politička isključivost, koju je HDZ pokazivao do sredine listopada u prijeizbornoj žetvi dijeljenjem crvenih kartona, natkrilila je staru isključivost pod zaštitnim znakom stoka sitnog zuba. Čini se da HDZ natkriljuje sam sebe. Za održanje političke ravnoteže moram dodati to, da ni u oporbenoj koaliciji ne vidim veliko obećanje za Hrvate, bili oni slijepi ili osjetljivi za političke boje. U RH nastaje politička praznina.
Spomen riječi natkriliti ili nadletjeti zove u sjećanje stihove Dobriše Cesarića, koji je u vrhunsku poeziju skrivao životnu mudrost.

Kakvi to glasi čuju se u mraku, / Nad noćnim poljem, visoko u zraku? / Ko li to pjeva? Ah, ništa, sitnica: / Jedna u letu poludjela ptica. // Nadlijeće sebe i oblake trome, / S vjetrom se igra i pjeva o tome. / Svu svoju vjeru u krilima noseći, / Kuda to leti, što bi htjela dòseći? // Nije li vrijeme da gnijezdo vije? / Kad bude hladno, da se u njem grije. / Ko li te posla pjevati u tminu? / Sleti u nižu, u bolju sudbinu. // Ne mari za to poludjela ptica. / Pjeva o vjetru što je svu golica. / A kad je umor jednom bude srvo, / Neće za odmor nać nijedno drvo.
Iskreno napisano, politički promatrač zapanjen je neočekivanim i naglim posezanjem za crvenom bojom u borbi za glasove birača, koji su presiti hrvatske desetorazredne politike, ako se isključi politika SDSS. Za ocjenu neumjesnosti tog posezanja treba iznijeti neke činjenice.

Prvo je to, da se u vrijeme Hladnog rata, zbog blokovske stege, politika nije vodila javno, nego obavještajnim putem. Tako je bilo sve do 1990., a i u toj godini, koja je preokrenula hrvatsku državnost.
Drugo je to, da Hrvatska nije prestala biti crvenom ni 1990. Ostala je crvenom, ali na crnim glasovima, koje je HDZ-u donijela Crkva. Hrvatska se od 1990. nije zvala komunističkom, ali je ostala crvenom.

To je bio rezultat dogovora napravljenog 1989., prije rasapa SKJ na XIV. kongresu i prije odluke SKH na njegovom XI. kongresu u jesen 1989., da se održe slobodni izbori. Hrvatski veterani-antifašisti, koje je SKH bio umirovio, smatrali su, da se aktivni komunisti okupljeni u Savez komunista Hrvatske ne mogu oduprijeti Miloševiću, ali da bi hrvatski nacionalisti mogli. Nacionalistima je obećana sva pomoć uključujući otvaranje medija, uz uvjet da nove vlasti sačuvaju stare kadrove. Za nacionaliste se potrudio ostatak dijela obavještajne mreže, koja je za Josipa Broza bila pod nadzorom Hrvata, radi njegove osobne sigurnosti.
SKH-SDP nije bio dio tog dogovora. On je boreći se za vlast pokušao upriličiti javno, stranačko, političko sukobljavanje s HDZ-om. Međutim, esdepeovci nisu znali politiku, kao što je nisu znali ni oni ljudi u HDZ-u, koji nisu bili umreženi u stari sustav.

Službe sigurnosti, koje su ostale pod nadzorom SKJ, umetnule su prvobitno u HDZ ljude, koji su bili naslonjeni na njih, ali ti ljudi nisu uspjeli potkopati HDZ. Među njima je bilo i ljudi, koji su trebali preuzeti vlast u Hrvatskoj, ako uspije Miloševićeva antibirokratska revolucija, koja je predviđala mirno odvajanje Slovenije od SFRJ, koja bi se pretvorila u Veliku Srbiju.

Povratak umreženih komunističkih kadrova u novu vlast odvijao se pod plaštevima pomirbe te jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske. Kadrovi u domovini i dijaspori, koji su se odranije razumjeli u politiku, uvukli su se u vlast, a ljudi koji su bili izvan starog sustava brzo su nestali iz strukture nove vlasti. To se vidjelo po Vladi demokratskog jedinstva. (O svemu više u knjizi Hrvati 2011.)
To je naša povijest. Zato se čovjek pita, kako se netko može tako i toliko izložiti nerazumijevanju birača, da tvrdi da Hrvatskoj prijeti crvena opasnost? Hrvatska je već crvena. HDZ je tamno crven, a SDP nije ni ružičast. Bijel je kao ljiljan.

Hrvatska od 1990. nije više bila komunističkom zemljom, ali je ostala crvenom. To se vidi po tome, što ona od rođenja ima nedemokratski, unitaran, autoritaran politički sustav, osobnu vlast i političku isključivost. Hrvatska je pod osobnom vlašću od Broza preko dr. Tuđmana i dr. Sanadera do Kosor.
Poslije Domovinskog rata bivši komunisti kao nositelji vlasti prionuli su uz liberalističku ideologiju, koja je unitarna, autoritarna i isključiva kao i komunistička te koja je u EU i u cijelom svijetu ugasila demokraciju, koju komunizam nije ni dopuštao. Vuk dlaku mijenja, a ćud nikad. To se najbolje vidi po tome što sadašnje vlasti svojom kampanjom zatiru pomirbu i uništavaju hrvatsko zajedništvo, i to je najveća ne crvena, nego kričava politička pogibelj za Hrvatsku.

Stoga se čovjek pita i to, kako se HDZ mogao upustiti u prijeizborni pohod ili kampanju s takvim otupim oruđem, kosom, srpom ili čekićem, iako narod očekuje da se izborna žetva obavi žetelicom-vršilicom ili kombajnom vođenim računalom. Nasreću, od sredine listopada crvena boja zamijenjena je yugo bojom, a ni Uskok više ne ide do Rijeke kroz Učku.

Prije kraja naglasit ću, da je naš antifašističko-nacionalistički projekt uspio, a da je Miloševićev projekt propao. To se ipak dogodilo ponajviše zaslugom Crkve te narodnog pastira kardinala Franje Kuharića, koji kao politička pojava daleko natkriljuje sve druge sudionike projekta osamostaljenja Hrvatske.
Hrvatsko osamostaljenje 1990. je singularna točka hrvatske povijesti, ali i jedincata pojava u suvremenoj svjetskoj povijesti. Osamostaljenje nam je uspjelo prvobitno zbog pomirbe ostvarene 1990. i zbog jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske, koje je zdušno zagovarao i provodio dr. Tuđman. Stoga je pogubno to, što se u sadašnjoj prijeizbornoj žetvi i vršidbi glasova – u pokušaju namicanja sitnog stranačkog neostvarljiva dobitka – neobazrivo zatire pomirba i uništava hrvatsko narodno zajedništvo.

Politički uspjeh projekta osamostaljenja Hrvatske od SFRJ pokazao se 25. srpnja 1990., kad je Sabor izglasao amandmane ili poboljšanja ustava SR Hrvatske. To je bio znak Srbima da od političke borbe za Veliku Srbiju prijeđu na vojni napad na hrvatsku državu. Tri tjedna poslije 25. srpnja postavljeni su trupci na prometnice u Kninu. Ipak, Hrvati su potukli Srbe i u ratu.
Šteta je to, što je HDZ prihvatio jedno jedino umlje.

 

Pročitaj vijest Komentari: 0

O bogu i covjeku 18.08.2010

Križ krajputaš

Piše: MARIJAN CULJAK - župnik

Uz mnoge putove i raskrižja čovjek je postavio križ. Križ od drveta, betona, željeza, kamena .... Svi oni nose jasnu poruku. Put govori da nismo stvoreni nepokretni, vezani samo za jedno mjesto ili prostor. U čovjekovoj je naravi da se kreće, putuje, promatra, upoznaje. Nailazi na raskrižje puteva. Treba odabrati kuda dalje, na koju stranu, kojim putem ...

Sve to promatra Isus s križa. Vidi dijete koje trči, zastane, zbunjeno se zagleda u čovjeka pribijena grubim čavlima, malo se prestraši i otrči dalje. Vidi djevojku koja blista od mladosti i zdravlja. I ona usmjerava svoj pogled prema križu kao da pita:“ Što mi donosi budućnost?“

Vidi umornu majku kako s posla žuri kući i razmišlja što ju sve čeka. Jesu li djeca zdrava, gladna ili sita, s kojim mora pisati zadaću, što će biti od njih kad odrastu?

Vidi Isus i starca koji se podupire štapom, teški korak zaustavlja pred križem, skida šešir i bez riječi duboko uzdahne. U tom uzdahu sabrana je sva mudrost i ludost prohujalog života, sve radosti i boli, svi padovi, sve izjalovljene nade.

A križ gordo stoji prkoseći vremenu i vječnosti. Čvrsto zabit u zemlju kao da iz nje izrasta i stremi prema nebu. On je taj most koji spaja dvije obale zemlje i neba, vremenitog i bezvremenskog. Poprečna greda i raširene ruke. Ruke koje grle i djetinjstvo i mladost i roditeljstvo i starost.

Putniče zastani pred križem, pogledaj u tijelo zgrčeno u boli umiranja ali i blagost sklopljenih očiju koje praštaju i ljube. Da, križ je ljubav, ljubav neba prema zemlji, Stvoritelja prema stvorenju, Boga prema čovjeku.

Ispucale usnice kao da šapću:“Čovječe, sve sam ovo učinio za tebe, a što ti činiš za mene?“



 

Pročitaj vijest Komentari: 0

12.02.2011

Stepinćevo u Katedrali

Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački
Homilija na blagdan bl. Alojzija Stepinca
Zagreb, Katedrala, 10. veljače 2011.
Liturgijska čitanja: 2 Kor 1, 3-7.8b-9.12; Iv 12, 23-28

Preuzvišeni Apostolski nuncije i oci biskupi,
velečasni prezbiteri i đakoni,
poštovani redovnici i redovnice,
predraga braćo i sestre u Kristu!

1. U svojoj postsinodalnoj pobudnici Verbum Domini o Riječi Božjoj u životu i poslanju Crkve, objavljenoj prošle godine, u poglavlju u kojem govori o odnosu svetih i Božje Riječi, papa Benedikt XVI. spominje mučenike nacističkog i komunističkog režima. Kao predstavnicu mučenika nacizma istaknuo je karmelićanku sv. Tereziju Benediktu od Križa (Edith Stein), a kao predstavnika mučenika komunizma bl. Alojzija Stepinca, kardinala i zagrebačkog nadbiskupa (VD, br. 48). Tako je, o 50. obljetnici svoje smrti, bl. Alojzije postao uzorom i predstavnikom mnoštva mučenika koji su trajni svjedoci okrutnosti i zločina komunističkoga režima ne samo u Hrvatskoj, nego diljem Europe i svijeta.
Sveti Otac kaže da je svaki svetac »poput zrake svjetlosti koja proistječe iz Božje Riječi« (VD, br. 48). U večerašnjemu slavlju Božja Riječ, govoreći o umiranju pšeničnoga zrna, o nasljedovanju Isusa Krista, o gubitku života, do nas donosi glas proslave. Nebeski je Otac proslavio svoje ime u Isusovoj žrtvi te obećao da će ga opet proslaviti; i nama će dopustiti da ponovno susretnemo slavu u otajstvu križa i poniženja.
Sveci su iznimno očitovanje utjelovljene Božje Riječi u Crkvi. Papa nastavlja da se »svetost, u odnosu prema Božjoj Riječi, na stanovit način upisuje u proročku predaju, u kojoj Božja Riječ uzima u službu sâm život proroka. Tako svetost u Crkvi predstavlja tumačenje Svetoga pisma, koje nitko ne može zanemariti. Duh Sveti koji je nadahnuo svete pisce isti je onaj koji pokreće svece da daju život za evanđelje. Ići u njihovu školu siguran je put do živoga i djelotvornoga tumačenja Božje Riječi« (VD, br. 49).

2. Draga braćo i sestre, taj isti Sveti Otac odlučio je ove godine doći u Hrvatsku, na grob blaženoga Alojzija, pomoliti se i biti s nama ovdje, gdje molitva hrvatskoga vjerničkog puka ne prestaje. Ovdje, gdje je ostala živjeti Papina molitva za prijašnjih dolazaka u Zagreb, kad nas je posjećivao kao prefekt Kongregacije za nauk vjere.
Benedikt XVI., kao i drugi nasljednici apostola Petra, od Pija XII. nadalje, poznaju tu žilu kucavicu svetosti koja je davala snagu progonjenoj Crkvi u Hrvatskoj. Zar nije zadivljujuće što nam dolazi Papa koji će uskoro, neposredno prije pohoda Hrvatskoj, na veliku radost čitave Crkve, blaženim proglasiti svoga prethodnika u papinskoj službi, Ivana Pavla II.; upravo onoga koji je beatificirao kardinala Alojzija Stepinca? Evo puta od blaženstva do blaženstva, od svetosti do svetosti. To su susreti u zajedništvu slavlja i spomena, po kojima Crkva traje, snažno oslonjena na spomen mučenika.
Živjeti spomen mučeništva znači primiti svjetlo, snagu i ohrabrenje za odluke i izbore koji su pred nama svakoga dana; znači imati pred sobom uzore za životni hod. Spomen mučenika govori o stvarnosti Crkve koja se neprestano obnavlja iz dubine otajstva, da ne bi postala tek mjesto prigodnih susreta i slavlja. Možemo reći da Crkva ne postoji bez spomena mučenika. To je lako razumljivo, jer nema Crkve bez očitovanja vrhunca ljubavi. Upravo je to, za našu hrvatsku stvarnost, sažeto u blaženome Alojziju.
On je izabrao Boga i dopustio da bude vođen jasnoćom, vjernošću, ustrajnošću, slobodom, hrabrošću i ljubavlju. Blaženi Alojzije uvijek je bio svjestan svoje ljudske nejakosti, te se i u njemu potvrdilo ono što molimo u Predslovlju mučenika: »Mučenička krv očituje čudesnu tvoju snagu kojom podupireš ljudsku nemoć i slabe ljude krijepiš da svjedoče za tebe«. U blaženome Alojziju očitovana je ta čudesna snaga, u njemu je hod Boga ljubavi postao vidljivim, čujnim, opipljivim u Hrvatskoj i Europi, kada je izgledalo - u teškim vremenima rata i totalitarističkih režima - da su vapaji milijuna ljudi nečujni i da je dobro izgubilo snagu. Jedino što je istinski preživjelo bila je snaga dara, koja se najviše očituje u čovjeku kad je u povezanosti s Bogom spreman dati svoj život iz ljubavi prema čovjeku.

3. Braćo i sestre, došli smo večeras u našu prvostolnicu ispunjene duše, jer znamo da je ovdje uzdignut Kristov križ, a ne ljudska mudrost. No, ovdje smo također ispunjeni čežnjom. Danas ne možemo previdjeti da živimo trenutke hrvatske povijesti u kojima osjećamo stanovitu malodušnost i gubitak poleta. Znamo i to da je nekima veoma stalo do toga da vide hrvatske ljude malodušne, obeshrabrene i klonule.
Međutim, današnji blagdan govori drukčijim jezikom. Blaženi Alojzije nam vraća pogled na ono što daje utjehu i donosi smiraj u uzburkanosti, često uzrokovanoj nejasnim događajima. On nam svojim životom i smrću pomaže vidjeti da jedino što ostaje živjeti i daje sigurnost jest predanje, vjernost, nesebičnost. Zar se nije i o blaženom Alojziju govorilo oporim jezikom, takozvanih očitosti s prijezirom i mržnjom? Zar nas nisu poučavali da smo u krivu i da ga trebamo zanijekati? Nutarnji glas savjesti govorio je drugim jezikom: prihvaćanja i privrženosti, pogleda onkraj očitosti. To je, braćo i sestre, sačuvalo postojanost i vjernika i naroda. To ne smijemo zaboraviti i stoga treba s psalmistom ponavljati: »Gospodin mi je svagda pred očima, jer mi je zdesna, neću posrnuti« (Ps 16,8).
U istome psalmu molimo: »Stoga mi se raduje srce i kliče duša« (Ps 16,9). Nemilosrdni progonitelji u totalitarističkim sustavima nisu planirali pogubljenja kršćana, kako bi od njih učinili mučenike. Njihova nakana nije bila ubiti tijelo, nego dušu. Ubiti, zarobiti, sputati dušu – to je cilj svakomu osvajaču, svakomu silniku. Za to nisu uvijek potrebni osvajački ratovi, a često niti izvanjska sila. Dosta je zamutiti pogled, odmaknuti uporišta, unijeti dvojbe, proširiti razdor… I ako se zapitamo: što nam se to danas događa, odgovore potražimo ponajprije u sebi; potražimo snagu u nama kao Crkvi; ne otklanjajmo pogled od dobra u našemu narodu. Jer, od čega je satkana naša duša? Od čega živimo? Do čega nam je stalo? Čemu se istinski radujemo?

4. Dragi vjernici, mi znamo da u nama postoji snaga koju primamo od svetih mučenika, koju smo, uz Božju pomoć, očitovali pred grubošću i nepravdom i u nedavnim teškim vremenima obrambenog rata. Znamo također gdje nam je bio i gdje se nalazi oslonac za buduća vremena. Taj je spomen živ i čini se da upravo njegova blizina najviše smeta zagovornike neistine. Posljednjih se tjedana odvija posebno snažan nasrtaj, koji se, kao takav, želi prikriti naizgled plemenitim ciljevima; nasrtaj na polog svjedočanstva što su ga očitovali hrvatski ljudi u obrambenome ratu, a osobito hrvatski branitelji.
U svojoj pastirskoj službi susrećemo se s mnoštvom pitanja i čuđenja o događajima u društvu; kako su uopće moguće neke pojave, nakon svega što smo proživjeli? Ali, unatoč svemu što postavlja pitanja, u duši je ostala živjeti ona odlučnost koja ljubi i na nepravdu odgovara: ponovno bismo učinili isto dobro, branili bismo ljude, svoje domove i svoju Domovinu, jer ju volimo, makar nas odbacili i oni koji bi nas trebali zagovarati i brinuti se da dobro bude temelj budućim pokoljenjima. Neprijatelji žele doprijeti do te ljubavi, do vrijednosti koju Hrvatska ne smije baciti u blato i od nje odustati, bez obzira kako bile primamljive ponude, i ma s koje strane dolazile.
Svjedočanstvo nesebične žrtve i nadalje ostaje najveća vrijednost, jer ona je izrasla iz Kristova križa. Nju je lako prepoznati u bilo kojemu zanimanju i bilo kojemu ljudskom odnosu. Od toga je živio i živi naš narod, tomu nas poučava Crkva, to nas čini vrijednima i u najvećim poteškoćama. No, baš zbog svoje prepoznatljivosti, nesebična žrtva je često podvrgnuta nasrtajima zla, koje želi zatrovati dobre jezgre, počevši od obitelji.

5. Nadbiskup Stepinac, istaknuvši da je tijekom desetljeća hrvatski narod puno pretrpio u moralnome pogledu, – prije sedamdeset godina – rekao je sljedeće: »Radi toga treba preporoditi javni i privatni život. Obiteljski život mora biti prožet Duhom Božjim. Oko toga nastojte! Duh Božji u sve obitelji, da djeca budu prava kršćanska, da muž i žena žive katoličkim životom. Hrvatska obitelj mora biti odraz nazaretske obitelji! I kad to postignemo, onda možemo biti uvjereni, da će Hrvatska biti sretna« (U: J. BATELJA – C. TOMIĆ [prir.], Alojzije Kardinal Stepinac, nadbiskup zagrebački. Propovijedi, govori, poruke [1941-1946], Zagreb 1996., str. 27).
Pogleda usmjerena prema slavlju jubileja tisuću tristote obljetnice veza sa Svetom Stolicom, 29. listopada 1939. društvima Katoličke Akcije, Nadbiskup je ustvrdio: »Zlo se razlijeva u daleke širine, ali se zarilo i u dubine; pokolebalo je i temelje; otrovni crv zagrizao je i korijen. Taj korijen – to je obitelj, koja je temelj naroda i kraljevstva Božjega na zemlji. Sa strahom i tugom gledamo već na tolike razvaline i ruševine naših hrvatskih obitelji. […].
Uz strah Božji treba da kuće naših obitelji ispunja i duh tople pobožnosti, koja će se pokazati osobito u zajedničkoj molitvi prije i poslije jela, u zajedničkoj večernjoj molitvi, osobito u molitvi svete krunice, pa u nedjeljnoj pobožnosti, kod koje će se uz prikladne molitve čitati sveto Pismo, kršćanski nauk ili koje drugo pobožno štivo. […] Takvim obiteljskim apostolatom zagrabit ćemo u temelje, postaviti sjekiru na korijen zlu i najsigurnije poraditi za zdravu, sretnu, i Božju budućnost hrvatskog naroda« (U: J. Batelja [ur.], Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački: propovijedi, govori, poruke [1934.-1940.], Zagreb 2000., str. 341-342).


6. U tome se svjetlu, braćo i sestre, pripremamo za Papin pohod, a sve događanje stavljamo pod geslo: Zajedno u Kristu, imajući pred sobom osobito obitelji. Želimo na doličan način proslaviti prvi Nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji, a za njega se pripremamo na razne načine. Prije svega molitvom. Pozivam sve da mole u svojim obiteljima, naročito s djecom; da nađu snage okupiti se i biti zajedno nedjeljom i u danima koji su važni za rast obitelji.
Pozivam sve župne, redovničke i druge zajednice da na svojim susretima, a posebno u euharistijskim slavljima, mole Molitvu za obitelj povodom pohoda pape Benedikta XVI. Hrvatskoj, koju smo preporučili mi, hrvatski biskupi.
Pozivam mlade da slijede poticaje i programe, pripremljene za tu prigodu. Prilika je to da još više razvijamo zajednice mladih u župama diljem Nadbiskupije; da se nađemo na razmatranjima pojedinih životnih tema uz pomoć kateheza; da pridonesemo razvoju i zamahu vjerničkoga dragovoljstva i osjetljivosti za bližnje. Mladi će se u posebnome ozračju susresti sa Svetim Ocem pod zaštitom i zagovorom Majke Božje od Kamenitih vrata. Želimo da njezina prisutnost bude snažnija i u našim župama, po mladima koji će njezin lik pronositi diljem Nadbiskupije i tako stvoriti neraskidivi molitveni lanac, svjedočeći o Daru neba koji je dan svakomu ljudskom životu po Mariji.
Dragi mladi, preporučujte se blaženomu Alojziju da vas pouči molitvi prepunoj pouzdanja, da vas prati u čežnji za istinom i da vas jača zagovorom u pomaganju bližnjima. Mnogi će o vama govoriti kao o budućnosti naroda; pred vas će stavljati očekivanja i obećavati vam svijetlu budućnost. Ja vam ne mogu navijestiti druge budućnosti, osim one u Kristu i mogu vas, jer vam želim dobro, potaknuti da budete otvoreni Evanđelju i da se usudite usvojiti Isusovu mudrost te biti živi dijelovi Crkve. Tada znam da ćete biti sretni.
Otvorenost istini i iskrenost pred životom naviješta papa Benedikt, koji je zbog toga često osporavan.

7. Blaženi Alojzije, u ovoj prvostolnici, u predivnoj propovijedi u kojoj brani vrijednost ljudske osobe i svakoga naroda, govoreći o Petrovom nasljedniku u Crkvi koji nastupa kao učitelj istine, prigodom obljetnice krunidbe pape Pija XII., 14. ožujka 1943. godine rekao je: »K toj pećini čvrstih načela usred ovog uzburkanog mora labavih ljudskih nazora; k tom svjetioniku istine usred tmine i laži krivih nauka; k tom žarištu ljubavi i sloge među ljudima, narodima i državama, usred ovog pakla mržnje, u koji je upalo čovječanstvo, upiremo i mi danas svoje oči, dragi moji vjernici. […].
Ako biste me pitali, u čemu baš danas gledamo ogromnu vrijednost papinstva za ljudski rod, onda bismo odgovorili: u onom, što se danas gazi nogama manje više po čitavom svijetu, a to je obrana dostojanstva ljudske osobe, obrana prava obitelji, obrana malenih i slabih naroda. […] Papinstvo stoji danas kao čvrsti zid i na obranu obitelji i obiteljskog svetišta. Što to znači, razumjeti može samo onaj, koji ima prilike gledati suze onih kojima prijeti pogibelj, da im bude razoreno obiteljsko ognjište« (U: J. BATELJA – C. TOMIĆ [prir.], Alojzije Kardinal Stepinac, nadbiskup zagrebački. Propovijedi, govori, poruke [1941-1946], Zagreb 1996., str. 147-148). Dragi vjernici, kolika je svježina i aktualnost ovih poruka, najbolje možete sami posvjedočiti.

8. Braćo i sestre, blaženomu Alojziju dolazili smo u tamnim noćima naše povijesti. Od njega smo molili Božje svjetlo i snagu u kušnjama. Na njegovu smo grobu čim osjetimo da su nagriženi nosivi stupovi našega pouzdanja. U sjeni njegova križa odmaramo se i skupljamo snagu za nova djela ljubavi. On nam je svaki put progovorio onom snagom Duha koja donosi nadu.
Po njemu tako jasno vidimo da nas Bog ne ostavlja. Po njemu znamo da spomen svetih mučenika i dalje traje. Iz dosega njegove žrtve osjećamo da iskustvo ljubavi najteže blijedi. Zato smo večeras ponovno zajedno, zajedno u Kristu oko oltara, kao jedna obitelj u molitvi nebeskome Ocu koji poznaje svaki naš šapat i čuje molitvu svoje djece.
Ovdje smo, Bože: netko sa zebnjom u srcu za svoje najbliže; netko sa suznim očima u životnoj tuzi; netko u poljuljanoj nadi, zbog razočaranja u ljude; netko ranjen nevjerom; netko u nepomućenoj sreći; netko u zahvalnosti za radost… Ovdje smo, kao vjernički narod, okupljeni oko Krista u zajedništvu Presvete Bogorodice Marije i svih ugodnika Božjih. Ovdje smo, kao ljudi koji Boga iskreno traže i, nasuprot svim svojim slabostima, u njega polažemo svoje živote. Ovdje smo osluškujući Božji glas i tražeći Božje svjetlo.
A ti, blaženi Alojzije, utjeho i nado hrvatskoga naroda; jasni glase Radosne vijesti za svakoga čovjeka, ne zaboravi nas! Pred tobom smo; o nama si govorio, govoreći o budućnosti. Pred tobom smo i nedostojni te molimo: ne zaboravi nas!
Blaženi Alojzije, moli za svoj hrvatski narod i dragu nam Domovinu, moli za nas! Amen.

Pročitaj vijest Komentari: 0

Glas iz karmela 31.08.2014

Obiteljsko i društveno okruženje sv. Terezije Avilske

Sv. Terezija je rođena u Avili u Castilji (Španjolska), 28. ožujka 1515.,  a dobila je ime po svojim bakama, obje su se zvale Terezija. Otac joj je bio don Alonso Sanches de Cepeda, a  majka Beatrice de Ahumada. Naslov don je u to vrijeme u Španjolskoj bio znak visokoga plemstva. Terezija je krštena 4. travnja u župi svetoga Ivana Krstitelja. Njezin djed Juan iz Toleda se preselio u Avilu. Bio je obraćeni Židov koji je 1485. morao pred inkvizicijom ispovjediti čin pokornosti katoličkoj vjeri i Crkvi, njezin otac je tada imao 5 godina. Djed je bio bogati trgovac tkaninom.
Otac svete Terezije, plemić i velikoposjednik, prvi se put oženio Catalinom del Peso 1505., dvije godine kasnije ona umire i ostavlja dvoje djece: Juana i Mariju de Cepeda, a prema nekim izvorima imao je i treće dijete s prvom ženom. 1509. ponovno se oženio majkom svete Terezije Beatrice de Ahumada, iz tog braka rodilo se 9-ero djece - ukupno 9-ero braće i 3 sestre: Fernando 1510. god., Rodrigo 1511., Tereza 1515., Lorenzo 1518., Antonio 1520., Pedro 1521., Jeronim 1522., Augustin 1527., Ivana 1528. Svetica opisuje oca kao milosrdnoga prema siromasima, bolesnima i slugama (Ž 1,1) Majku opisuje kao kreposnu, jako poštenu, izrazito lijepu ženu, umrijet će nakon teške muke s 33 godine u kršćanskom duhu (Ž 1,2).
U toj španjolskoj pokrajini bilo je ratno i viteško ozračje, otac se vraćao iz rata protiv Navare kad se rodila Svetica. U to vrijeme bio je jedan opći zanos u Španjolskoj zbog otkrića Amerike, tih godina događala se i pobuna „comunerosa“.
Stil obiteljskog života bio je kršćanski i donekle prožet razmišljanjima o viteštvu. U očevoj kućnoj biblioteci uz pobožne knjige nalaze se i razni viteški romani kao i rukopisi o prekomorskom osvajanju. Naglašavanje tog duha u obiteljskom ozračju u cijeloj obitelji de Cepeda dovest će do neusklađena odnosa prema životu i svakodnevnici na uštrb idealiziranja jednog  takvog viteškog lika. Sedam sinova don Alonsa otići će u Ameriku kao konkvistadoir, a trojica će poginuti u raznim ratovima.
Na sam dan krštenja svete Terezije u Avili je posvećen samostan karmelićanki od Utjelovljenja u koji će ona  ući kao dvadesetogodišnjakinja.
U vrijeme kada je živjela sveta Terezija bila je velika kriza redovničkog života u Španjolskoj i Crkvi toga doba općenito. Svetica je bila duboko svjesna te krize koju je kao u nekom mističnom doživljaju pripisivala i svojoj grešnosti (Ž 30,8). Papa Leon X. upravo u godinama kada se rodila sveta Terezija govori o odsutnostima bilo kakvih pravila u većini samostana. U Španjolskoj je u to doba bilo više pokušaja obnove redovničkog života, među njima i obnova kardinala Cisnerosa i generala Audeta.
U spisima svete Terezije nalazimo tragove podsjećanja na takav stil života koje je ona susretala. Pismo 156,12 govori o tome kako mnogi samostani žive potpuno raspuštenim stilom života. U pismu 94,12 Svetica piše kako brojni posvećeni nanose Bogu velike uvrede. U pismu 440. piše kako bi bilo bolje da samostani budu razoreni nego da se u njima živi raspuštenim životom.
Uz sve navedene poteškoće u tom vremenu vlada i teološka nejasnoća o samoj naravi redovništva koje se smatralo „savršenim staležom“ za koji vrijede svi zahtjevi Evanđelja dok bi za druge vjernike vrijedio samo onaj dio koji se odnosi na zapovijedi. U takvu teološkom duhovnom ozračju lako je bilo uvidjeti rascjep između nedovoljnog svjedočenja života redovnika i redovnica i „savršenog staleža“, u jednom očitom farizeizmu. S druge strane opasnost je bila da se redovničko savršenstvo shvaća u pokori i vanjskom rigorizmu redovnika koji ih je u duhovnom smislu vodio prema elitizmu. Dakle, postojala je moralna i duhovna kriza, ali i kriza teologije redovništva, posebno nakon kritika Erazma Roterdamskog i Lutera. Oni su smatrali da kršćanstvo treba živjeti u zahtjevima s Evanđeljem, ali da je taj poziv da žive Evanđelje u cijelosti upućen svim kršćanima. Tadašnja teologija nije znala pronaći mjesto redovništvu u sklopu sveopćeg poziva te je izgledalo da redovništvo nema teološke temelje. U tom smislu oni su pokušaje obnove redovništva koji su  nastojali smo oko moralnoga i asketskoga vidika smatrali jednom vrstom oholosti i traženja savršenstva vlastitim nastojanjima. 
Svete Terezija će u tom društvenom, teološkom i duhovnom kontekstu prvo sama proživjeti, a onda i u obnovu karmelskoga reda utkati novost koja se temelji u osobno proživljenu odnosu Bogu posvećene duše i Krista u kategoriji poziva i odgovora kao jednoj vrsti prijateljstva i sve višeg rasta u ljubavi. Ta povezanost s Kristom koja se živi u karmelu trebala je odražavati otajstvo odnosa Krista i njegove Crkve zaručnice, ali ne u naglašavanju asketskog napora i pokorničkih strogosti, još manje u traženju vlastitoga ja, nego je sve to plod molitvenog života i prijateljstva duše s Kristom. Stoga je pogrešno misliti da je Terezija obnovila karmelski red samo jednostavnim povratkom na disciplinu izvornih pravila, nego je ona željela obnovu redovničkog života polazeći od familijarnosti druženja s Kristom kako se to proživljeno doživljavalo u razvoju duhovnog i molitvenog puta. U zamisli Terezijine obnove askeza je u službi ljubavi koja s vremenom postupno čisti i preobražava cijelo biće u Bogu.
 

Pročitaj vijest Komentari: 0

Sponzorirani sadržaj


Radio Marija Bistrica - RMB - Radio zabave, igrice, vijesti, kolumne, blogovi, radio