Imati vjere

Pohađati redovito školu i pažljivo pratiti izlaganje učitelja nije lako. To od učenika traži ljubav, vjernost i ustrajnost. No teže od svega je s uspjehom položiti ispit koji prije ili kasnije more doći. Za ovu zgodu s Isusovim učenicima mogli bismo reći da je to bio prvi ozbiljan ispit njihove vjere.
Evanđelist je već na samom početku svoga djela donio opis poziva prvih učenika da slijede Isusa, malo kasnije je opisao kako Isus od njih postavlja Dvanaestoricu kojima je namijenio posebnu ulogu. Oni su svjedoci svega što Isus govori i čini pred ljudima.

Neposredno prije ovoga bili su svjedoci njegove pouke o kraljevstvu nebeskom u prispodobama, nakon čega je Marko naglasio da je Isus sve to «nasamo tumačio svojim učenicima” (Mk 4,34). Školskim jezikom rečeno, učenici su imali produženu nastavu, Isus se oko njih više trudio nego oko drugih. Ipak prvi ispit njihove vjere nije bio blistav. Brzo su zaboravili da je on, makar trenutačno i spavao, njihova jedina sigurnost: Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?” Umjesto pokušaja tješenja, morali su se suočiti s njegovim ozbiljnim prigovorom: Zašto se toliko strašite? Kako nemate vjere?” (4,40). Istini za volju ispit je bio težak. Isus ih je na trenutak prepustio pobješnjelom moru, gdje im je jedini spas bila vjera, a oni su baš u tome zakazali.

More je u Bibliji inče poznato kao izvor prijetnje za čovjeka. Svojom mračnom dubinom ono se uvijek doimalo kao mjesto mračnih i neobuzdanih sila koje posebno u oluji očituju svoju snagu pred kojom je čovjek memoćan. A nemoć rađa strahom koji učenici ne znaju pobijediti. Isus taj strah ne želi ni opravdati ni omalovažiti. Ne iznoseći nikakve ljudske razloge on ih pita: «Zašto nemate vjere?” Drugim riječima, vjera i strah se isključuju. Isus kao čovjek sam je dijelio ljudski strah, proživljavao ga je u Getsemaniju. Ali kao Uskrsli on je pobjednik nad svime što ugrožava ljudski život i zato donosi mir preplašenim učenicima.

Čitava scena kako ju je Marko oblikovao želi pokazati koje je mjesto i uloga vjere ne samo u životu pojedinog Isusova učenika već Crkva svakog vremena. U Isusovu zahtjevu učenicima da lađicom krenu na drugu obalu simbolično je izražena potreba Crkve da se zaputi na neizmjerno veće i opasnije more povijesti noseći Radosnu vijest. Kad je na rastanku poslao učenike da Evanđelje navijeste svem svijetu, Isus je znao što ih čeka na tom putu, ali on ih svejedno šalje, obećajući im da će biti s njima (Mt 28,20).

Netko je zgodno upozorio da su brodovi najsigurniji u lukama, ali oni nisu za to građeni, već da odgovore izazovima pučine i suoče se s opasnostima koje tamo na njih vrebaju. Tako je i s Isusovom Crkvom. Nije trebalo dugo čekati na te oluje. Bilo ih je i izvana i iznutra. Čitava četiri prva stoljeća odolijevala je izvana krvavim progonima od strane rimskih careva, a iznutra su je potresala krivovjerja koja su dovodila u pitanje sam temelj njezina učenja. Srednji vijek prouzročio je bolne rascijepe, a posljednje stoljeće je donijelo progone koji po svojoj žestini i količini prolivene krvi nisu zaostajali za onima iz rimskog vremena. Crkva je trajno plovila opasnim i nemirnim vodama, ali je odolijevala zahvaljujući Učiteljevoj prisutnost. Često se moglo činiti da Isus spava, baš kao što je bilo u lađici na Tiberijadskom jezeru, pa je Crkva imala dosta razloga da ponovi vapaj učenika: «Učitelju! Zar ne mariš što ginemo? ”. No Isus je ostao dosljedan svome obećanju da njegovu Crkvu ni «vrata paklena neće nadvladati”.

Jer, tko je drugi davao mudrost tolikim kršćanima da u kušnjama odole zamkama Zloga, tko je drugi tolikim mučenicima davao snage i hrabrost da nisu uzdrhtali pred svojim mučiteljima, ako ne on koji je rekao: «ne bojte se onih koji ubijaju tijelo,
ali duše ne mogu ubiti!?”.

I u današnjim kriznim vremenima Crkva nema razloga da se boji, ali se svakako treba zamisliti nad Isusovom riječi: «Kako nemate vjere”. (I. D)