Glas iz Karmela

karmel-bistrica kolumna
Ideje naučavanja brata Lovre
O naučavanju brata Lovre bit će tema ove emisije. Bez duljenja o njegovom teologalnom životu satkanom od probuđene vjere, nepokolebivog pouzdanja i bezuvjetne ljubavi, poslušajmo kako nam brat Lovro prenosi svoja snažna i zrela uvjerenja, kako ih nalazimo u njegovim “Pismima” i “Duhovnim izrekama.”

Dugo i osobno iskustvo uvjerilo je našeg brata da je vježba Božje prisutnosti odlično sredstvo za jačanje sjedinjenja s Bogom. Svom je duhovniku objasnio, kako smo već pročitali, kako je nakon deset godina postupno prešao iz pretežito meditativne molitve u dodir s Gospodinom, prisutnim “u dnu mojega srca.” Zatim se ova prisnost nastavila tijekom “ostatka dana, pa čak i za vrijeme rada.” Nastavlja ovim riječima:

Nisam osjećao nikakav umor, ni sumnju glede mog stanja budući da nemam neku drugu volju osim volje Božje, koju želim izvršiti u svim stvarima i kojoj sam toliko podvrgnut, da se ne bih želio čak ni podići slamku s tla protiv njegove volje, ni iz kojeg razloga osim iz čiste ljubavi. Napustio sam sve moje neobavezne pobožnosti i molitve te sam se posvetio isključivo tome da uvijek ostanem u Njegovoj svetoj prisutnosti, u kojoj ostajem jednostavnom pozornošću i općim ljubećim pogledom na Boga, kojega bih mogao nazvati aktualna Božja prisutnost ili još bolje,nijemi i tajni razgovor duše s Bogom, koji se gotovo više ne prekida i koji mi ponekad izaziva nutarnja, a često i  vanjska zadovoljstva i radosti, tako velika da ih s mukom obuzdavam.Otada je Lovro postao pravi prorok i apostol puta Božje Prisutnosti. Pisao je jednoj redovnici:Međutim, bez ulaganja napora ne postiže se mnogo. Već je pri ulasku u Karmel, Lovro bio uvjeren da treba “dati sve da bismo dobili Sve.”Da bi se naučilo živjeti “die ac nocte,” danju i noću u Volji i Prisutnosti Božjoj, kako nas poziva Pravilo Karmela, traži se ona  “determinada determinación” (odlučna odlučnost) o kojoj je govorila sv. Terezija od Isusa. Brat Lovro, duhovni sin Terezije od Isusa i Ivana od Križa, misli o tome na isti način. U svom gore spomenutom pismu, piše:Međutim, nastavlja dalje Lovro, sjedinjenje s Bogom, za kojim tragamo iz čiste ljubavi postat će izvorom velike sreće.Primjenjivanje Božje Prisutnosti treba stoga učiti, a možda i stalno iznova učiti, cijeloga života. Lovro priznaje da se i on u početku s time mučio.         Učenje ovog vježbanja Prisutnosti bit će, dakle postupno, ali stalno. Evo što kao dobar pedagog savjetuje jednoj gospođi s taktičnošću i dalekovidnošću:Malo po malo u nama se oblikuju volja i navika da se često obraćamo prisutnome Bogu. Lovro nam preporučuje:  Potrebna je velika vjernost u vježbanju ove prisutnosti i vjernost nutarnjem pogledu Božjem u nama, što uvijek valja provoditi blago, ponizno i s ljubavlju… Osobito je važno voditi brigu da ovaj nutarnji pogled, barem na trenutak, nekako prethodi Vašim vanjskim aktivnostima, da ih često prati i da ih dovršava. Jer potrebno je mnogo vremena i napora za stjecanje ove načina postupanja, pa se stoga ne treba obeshrabriti kada vam ne uspijeva. Jer navika se stvara samo s  trudom; međutim, kad bude stvorena, sve će se raditi sa zadovoljstvom.Ovaj Bog dobrote ne traži od nas mnogo: malo prisjećanje s vremena na vrijeme, malo klanjanje, ponekad tražiti od njega milost, ponekad mu prikazati svoje trpljenje, nalaziti utjehu u njemu; za vrijeme obroka i razgovora, ponekad uzdignuti k njemu svoje srce: najmanje prisjećanje na njegovu prisutnost uvijek će mu biti veoma ugodno. Da bismo to činili ne moramo jako vikati: Bog nam je bliži nego mi to mislimo. Ne moramo uvijek biti u crkvi da budemo s Bogom; možemo od našega srca napraviti oratorij u koji se možemo često povući da bismo s njim ponizno i s ljubavlju razgovarali. Svatko je sposoban za ove prisne razgovore s Bogom, jedni više, drugi manje. On zna što možemo učiniti.Dosta sam se mučio s ovom vježbom, ali sam ustrajao unatoč svim poteškoćama na koje bih nailazio; kad bih se nehotice rastresao nisam se plašio ni uznemirivao. Nisam se manje bavio Bogom tijekom dana, nego tijekom svojih molitava. (…) čak i dok sam bio uronjen u svoj posao. (…) To sam redovito primjenjivao otkako sam ušao u redovništvo. Iako sam to obavljao slabašno i nesavršeno, ipak sam iz toga izvukao velike koristi. (…) Konačno višekratnim ponavljanjem ovih čina postajali su mi sve bliskijima, a Božja prisutnost postajala je kao prirodna.Nema na svijetu ničega ugodnijeg ili slađeg od trajnog razgovora s Bogom; to mogu razumjeti samo oni koji to primjenjuju i doživljavaju.Znam da za vježbanje Božje prisutnosti srce mora biti ispražnjeno od svih drugih stvari, jer ga Bog želi posjedovati u cijelosti, a ne može ga posjedovati u cijelosti prije nego li ga isprazni od svega onoga što nije On. Bog naime ne može djelovati u srcu, niti može činiti ono što bi želio ako ga potpuno ne predamo njemu da s njim može činiti ono što želi.Da sam propovjednik, ne bih propovijedao ništa drugo već o vježbanju Božje prisutnosti; a da sam duhovnik, preporučio bih to svakome, jer to toliko smatram korisnim i potrebnim. Po meni svekoliki duhovni život sastoji se u tome i čini mi se da se ispravnom provedbom ove vježbe, postaje duhovnim u malo vremena.