HHO, Bilandžić, Bolković i Mesić u akciji fabriciranja hrvatske povijesti

Šteta što Mesić nije znao da u svom uredu ima podstanara jer bi mu sigurno energično naredio da napusti ured i da sa sobom odnese svu dokumentaciju koja je potrebna da bi se jednog dana u Haagu konačno osudilo omraženog mu suparnika Tuđmana i sve one koji su stvarali i branili Hrvatsku.


Javio se ovih dana najpoznatiji denuncijant u Hrvata – Ivan Zvonimir Čičak. Beskrajno ambiciozan i pri tome beskrajno beskrupulozan. Na krilima karizme, koju je sedamdesetih godina prošlog stoljeća zasluženo stekao u Studentskom proljeću, devedesetih se odmah proglasio Predsjednikom HSS-a. Svi znamo kako je to završilo. Po vokabularu politički Zdravko Mamić, ali bez Mamićeve pragmatične uspješnosti polako napušten i od svojih studentskih kolega i istomišljenika, svoj zadnji vlak za političku karijeru pronašao je u Stipi Mesiću kad je ovaj postao Predsjednikom RH. I ta kratka «ljubavna priča» znamo kako je završila! U HHO Čičak je ušao od samog početka njegova nastanka u Hrvatskoj. Da nije bilo njegovih, u pravilu amaterskih, političkih transakcija ta međunarodno ne tako važna organizacija ne bi barem u našim okvirima bila vrijedna ozbiljnije pažnje.

Ovih se dana oglasila ta interesno povezana skupina koja promovira samo srpske, ali vrlo rijetko i hrvatske žrtve povreda ljudskih prava, s infantilnom tvrdnjom kako u Hrvatskoj ni dandanas ne postoji politička volja za procesuiranje ratnih zločina nakon Oluje i Bljeska. U najnovijem od brojnih pamfleta što su godinama publicirali i razašiljali po svim europskim i svjetskim centrima odlučivanja, denunciraju navodnog ekstremista Željka Sačića koji se tobože trese zbog počinjenih zločina u Gruborima. pa se u strahu za vlastitu kožu, prema HHO-u bacio u čisti nacionalistički ekstremizam. U tom jeftinom pamfletiću Čičak denuncira ujedno i Bajića i DORH i Hrvatsku da nisu poduzeli ništa kako bi procesuirali te silne ratne zločine Hrvata počinjene nakon Oluje. U takvu denunciranju Hrvatske Čičak ima već debeli staž, vrijedan čak i dobre mirovine.

Na Čička se ne treba ljutiti, već žaliti ga

Počelo je još davne 1996. godine. Bio sam branitelj u Hagu, ali tamo su češće od mene dolazili HHO-ovci kao Čičak, Čedo Prodanović i ostali ljevičari povezani s HHO-om i razbacivali se srpskim izjavama i «dokumentima» o stravičnim zločinima hrvatske vojske i vlasti. Po hodnicima Haškog suda već se širila priča o divljačkom granatiranju grada heroja Knina, o masovnim ubojstvima srpske nejači, staraca, žena pa čak i vojnika. Zašto je onda danas Čičak ljut? Valjda zato jer po njemu, Prodanoviću, Mesiću i sličnima dosada je trebalo procesuirati bar pola hrvatske vojske i cijelu Tuđmanovu vlast. Gotovina i Markač samo su za njih alibi, a što je sa svima ostalima koje bi oni rado vidjeli u zatvorima. Inozemni podupiratelji takvih akcija u Hrvatskoj sigurno ni sami nisu zadovoljni jer su godinama financijski i privilegijama podupirali razne nevladine udruge za tobožnju zaštitu ljudskih prava, a zapravo za fabriciranje slike o Hrvatskoj kao zemlji koja je od nastanka naročito u ratu i nakon njega, zapravo zasnovana na ubojitom nacionalizmu, gaženju prava srpske manjine i raznim zločinima koje vlast eto ni do danas nije voljna procesuirati. Treba ponuditi međunarodnim centrima moći što više nevinih žrtava s jedne i ratnih zločinaca s druge strane. Čemu inače toliki silan trud i sva hodočašća u Haag čelnika HHO-a, sva silna dokumentacija, dijelom možda dobivena i od Save Štrbca, ako naš junak Čičak za sve učinjeno ne dobije javnu i političku nagradu i priznanje, kad mu je već nije dala nezahvalna i omražena Tuđmanova vlast za sve ono što je propatio još sedamdesetih godina dok je bio vođa studentskog pokreta. Međutim, na Čička se ne treba ljutiti, njega treba iskreno žaliti!

A sada nešto i o Željku Sačiću. Sasvim slučajno sam njegov branitelj u predmetu Grubori, pa bar znam, za razliku od Čička, kakvo je stanje za sada u tom spisu. Sačić je kao prvooptuženi bio pritvoren sa svojim kolegama iz Specijalne policije jer je navodno sudjelovao u zločinima počinjenim u selu Grubori. Nakon što je u istražnom predmetu završeno izvođenje dokaza, Sačić je jedini iz grupe pritvorenika pušten iz pritvora. Štoviše, kad je u tom predmetu bila podignuta optužnica, Željko Sačić jedini nije bio obuhvaćen optužnicom. Eto, toliko o denunciranju Sačića i njegovoj nečistoj savjesti u predmetu Grubori. Što se tiče Sačićevog ekstremizma, jedini ekstremni denuncijant hrvatskih branitelja je Ivan Zvonimir Čičak. Poznati francuski slikar Georges Braque, otac kubizma, jednom je rekao: «Istina postoji. Izmišljati se može samo laž!» No, slavni slikar nije u svojoj umjetničkoj duši mogao ni slutiti kako se od laži može dobro živjeti!

'Butkovićevo malo čelo opet je jednom otkrilo novo – veliko načelo'

Stipe Mesić se vratio iz Kine u kojoj je «slučajno» boravio baš u vrijeme izricanja kazne hrvatskim generalima u Hagu. Da je znao što ga sve čeka u nezahvalnoj Hrvatskoj doveo bi valjda sa sobom i kinesku vojsku. Ali ni ona mu ne bi pomogla – bar u moralnom smislu. Kao i njegov bivši prijatelj Čičak, odmah je počeo denuncirati druge. Sporne transkripte su Haagu predali Karamarko, Miro Tuđman, Franjo Tuđman, Račan, svi samo ne on. Usput je energično zatražio da se kazne svi oni koji transkripte nisu slali u Haag i tako kršili obvezu iz Ustavnog zakona o suradnji sa Hagom. Danas već cijela hrvatska javnost zna da je haški ekspert, izvjesni Tomljenović, boravio na Pantovčaku kao zaštićeni podstanar i prebirao po dokumentima s oznakom «državna tajna» kao da skuplja jelovnike. Sam je priznao da je poslao u Hag oko 8.000 stranica raznih dokumenata. Šteta što Mesić nije znao da u svom uredu ima podstanara jer bi mu sigurno energično naredio da napusti ured i da sa sobom odnese svu dokumentaciju koja je potrebna da bi se jednog dana u Haagu konačno osudilo omraženog mu suparnika Tuđmana i sve one koji su stvarali i branili Hrvatsku.

Naravno, našla krpa zakrpu u liku Davora Butkovića. Kaže tako Bule da Mesiću nitko ne može stavljati na teret što je transkripte slao u Haag jer je to po njemu zahtijevao «javni interes». Znači zakon koji ima svaka normalna država, a kojim se štite dokumenti važni za nacionalnu ili državnu sigurnost, protivan je po Butkoviću «javnom interesu» i može ga se ignorirati. Krasan primjer zalaganja za pravnu državu! Butkovićevo malo čelo opet je jednom otkrilo novo – veliko načelo!

Kad smo već kod Butkovića, sjajna je bila njegova kolumna od 23. travnja koja je slobodno mogla biti objavljeni pod naslovom: «Spašavanje vojnika Butkovića». Uzeo tako Bule kantu pepela i posuo se po glavi kao da je pepelnica. Obuzet iznenadnom iskrenošću i skromnošću priznaje da nije bio u ratu, potom nastavlja «pokušali su mi u policijskoj stanici u Petrovoj uručiti kalašnjikov u listopadu 1990. godine, ali nisam otišao u rat. Kao novinar bio sam u mogućnosti da izbjegnem mobilizaciju». Zbog toga, kaže naš Bule. i danas osjeća grižnju savjesti i taj čin smatra svojom najgorom moralnom pogreškom. S njom će jadan morati zauvijek živjeti! Iz ove auto psihoanalize vidimo prvo kako Bule misli zauvijek živjeti. Po meni ne mora imati nečistu savjest što nije uzeo kalašnjikov. Da ga je uzeo, tko zna protiv koga bi ga upotrijebio. Bule je imao na raspolaganju više od pet godina da ispravi tu «tešku» pogrešku koja ga tako tišti. Samo se toga do sada nije sjetio. Valjda ga je bila napustila memorija pamćenja. Stoga je kolumna od 23. travnja čisti ćorak!

U istom boju Jutarnjeg javio se bio i akademik Dušan Bilandžić. Bule spašava sebe, a Dule vojnika – Jožu Broza! Bilandžić je akademik u razredu Povijesti HAZU koji nikada nije studirao povijest već je završio ekonomiju, a karijeru je napravio kao visoki oficir JNA. Dobro, to što je on izabran za akademika u razredu Povijesti više govori o HAZU nego o njemu. Bilo bi kudikamo bolje da su ga izabrali u razred Likovnih znanosti HAZU jer odlično zna farbati noviju hrvatsku povijest. Pokojni Stipe Šuvar ga je bio nazvao «rekla-kazala povjesničarom». Kako bi opravdao taj epitet Bilandžić je napisao novu povijest Komunističke partije Jugoslavije i u njoj iznio nove verzije partijskih događaja kojima je strastveno pobio sve ranije verzije, koje je također bio napisao on sam. Dule danas tvrdi kako je Tito zajedno s Kardeljem i Bakarićem, aktivno rušio Jugoslaviju. Naravno on time samo potvrđuje staru tezu iz Memoranduma SANU kako je Tito Srbima bio gori od Hitlera. Po našem Duli Tito je tako strastveno rušio Jugu da je od 1945.- 1950. smaknuo preko 300.000 «neprijatelja» Jugoslavije.

Njihove se kosti i dandanas iskapaju diljem Hrvatske i Slovenije. Rušeći Jugu, Tito je 1972., da bi zavarao Jugoslavene, izjavio da će Sava prije poteći uzvodno negoli će Hrvatska postati samostalna država. Rušeći Jugu Tito je hrvatske domoljube tjerao u zatvore, u emigraciju i naručivao njihova ubojstva diljem svijeta. Medutim, naš Dule ima «odlične» povijesne izvore za svoju tezu da je Tito htio srušiti Jugu. Skoro kao Tvrtko Jakovina, Dulin alter ego! Tako Dule raspreda kako je Svetozar Vukmanović Tempo pričao da mu je Petar Stambolić zvani Konj pričao kako je čuo od Mihe Marinka da je Tito razočaran egocentrizmom republika. Sve je to Dule začinio krunskim povijesnim dokazom – Ustavom SFRJ iz 1974. Kaže Dule kako je Tito, nakon što je razjurio partijsko rukovodstvo Hrvatske na čelu sa Savkom, Tripalom, Haramijom i Pirekom, dozvolio donošenje Ustava SFRJ bez koje ne bi bilo današnje Hrvatske. I što sad? Tu je netko lud! Tito sigurno nije! Albert Green Hubbard je napisao: «Genijalnost ima svoje limite, dok glupost nema taj hendikep!»

Samo su Svemir i ljudska glupost beskonačni

Obzor je do sada bio relativno izbalansiran dodatak Večernjem. Iznenada ga je netko gurnuo na dno kanalizacije. Angažirali su novog komentatora u liku Romana Bolkovića.

Romano se javio s prvim komentarom iz Berlina. Iznio je bombastično otkriće kako je Oluja bila dogovorena! Sportskim rječnikom rečeno – Oluja je bila lažirana! On je na samom izvoru relevantnih informacija. U Berlinu se vjerojatno druži s Antom Šapinom, jednim od braće Šapina, poznatih po namještanju nogometnih utakmica diljem svijeta. Ante trenutno sjedi u berlinskom zatvoru jer su ga već po drugi puta uhvatili s rukom do lakta u pekmezu kad je namještao utakmice i dizao ogromne svote na kladionicama.

Kaže naš Romano kako je pratio Oluju zajedno sa svojim frendom Stipom Mesićem. Oni dva, znalci kakvi već jesu, odmah su skužili da je cijela ta vojno-redarstvena operacija zapravo čisti «fol». Romano iz Berlina, daleko od hrvatskih hranitelja, energično poziva Šarinića i Pašalića da napokon razotkriju laž o Oluji. Kaže bistri Romy: «Kao što znamo, Mesić je desetljeće poslije, kao Predsjednik RH, i sam nešto kazao o računima na Cipru koji impliciraju dogovore s Beogradom.» Citira još jedan «pouzdani» izvor – Denisa Kuljiša – koji mu je navodno priznao da rat nisu započeli ni Tuđman ni Milošević već Jugoslaveni. Da rat nije započeo Tuđman – zna svaka budala – jer ga nije imao ni sa čime voditi jer je Hrvatska bila razoružana i pod embargom. Ako zna svaka budala, zna i Romy, ali iz nekog razloga to treba zamagliti…  To znaju samo Bolković i onaj koji mu je tu papazijaniju od teksta objavio! Eto nama još jednog novopečenog povjesničara tipa Duleta čiji su povijesni izvori Mesić, Manolić, Kuljiš i slični likovi. Taj broj Obzora ima na naslovnici pet žutih zvjezdica. Obzirom na senzacionalno otkriće o dogovorenoj Oluji trebalo je cijelu naslovnicu obojiti u žuto! Ipak sam bio malo nepravedan prema akademiku Duletu! Kad vidim kako se Obzor bavi novijom hrvatskom poviješću, iznova se sjećam Alberta Einsteina koji je rekao: «Samo dvije stvari na svijetu su beskonačne. Svemir i ljudska glupost. Za svemir to još nije dokazano!»