Govor o kraju


Pitanje ljudi Što dolazi nakon je vjerojatno staro koliko i čovjek sam. A postavlja se uvijek kad se čovjek nalazi u nekakvom klancu iz kojeg ne vidi izlaza. To je uvijek slučaj u životu, a posebno kad se misli na svoju smrt. Isus govori o kraju i on taj govor oblači u riječi koje čudno zvuče. Izriče i raspoloženje koje će vladati na koncu svijeta. Sunce pomrča. Mjesec potamni. Zvijezde padaju s neba. Sud. Govor je to o tami, o ljuljanju sila nebeskih. Ništa ne ostaje onako kako smo mi to navikli. Sve, prethodno tako pouzdano i prijateljsko, više nije održivo. Strah se širi. Strah da je sve gotovo. Strah od onoga što se događa sada i što će se događati.

Na kraju Crkvene godine, evanđelja su turobna: umiranje ljudi, najavljuje se dolazak Krista kao suca. A čak i među starijim osobama se možda probudilo sjećanje na one dane kad su mama, tata i župnik budili strah od pakla kod djece. Mlađi ljudi danas govore da je to bila prijeteća poruka, a ne radosna vijest. Ne, ta evanđelja o propasti svijeta i prirodnim katastrofama izgleda da ruše našu prekrasnu sliku o svijetu, a posebno sada kada smo tako blizu Božića koji se približava. Misliti na neizbježan kraj je, današnjim ljudima sve teže, pa čak i nama kršćanima. Nešto se u nama buni protiv toga. Na početku kršćanstva to nije bio slučaj. Naprotiv, mlada Crkva nije mogla dočekati dolazak Krista kao suca svijeta. Maranatha, dođi, Gospodine Isuse! je bio popularan pozdrav i molitveni zaziv pun duboke čežnje. Tako završava Novi zavjet: Dođi, Gospodine Isuse! Ovo se danas potpuno izgubilo. Umjesto radosti za budući život, novi svijet širi u nama često difuzni strah pred stvarima koje će se dogoditi. Poticaj koji evanđelista stavlja Isusu sada u usta – ako ga pokušamo protumačiti – postaje velika utjeha.

On, Sin čovječji, Krist, ne ostavlja čovjeka sama u ovoj propasti. On dolazi s velikom moći i slavom. I on šalje svoje anđele da sakupe njegove izabranike s četiri strane svijeta. Nitko neće biti zaboravljen. Uistinu umirujuće obećanje ako se možemo, s povjerenjem, osloniti na njega. Slično je prorok Danijel naviještao Izraelcima: Ali tvoj narod će biti u to vrijeme spašen, svatko tko je zapisan u knjizi. To znači: Ja nikoga ne ostavljam sama i svakog ću pojedinačno dovesti u moju blizinu, i dajem mu novi život u zajedništvu sa mnom. Što bi učinio da znam da mi je danas posljednji dan u životu?, možemo se pitati. I sigurno bismo dali brojne odgovore kao što sam ih ja sebi dao: pomiriti s nekim, tražiti oproštenje, dati oproštenje, posjetiti nekoga, uživati posljednji put u prirodi i stvarno moliti. Ali – i to je ono odlučujuće – mi to ne činimo često.

Mi nemamo hrabrosti, a niti snage da činimo ono što bismo morali učiniti. I zato – jer mi zapravo nismo zaista oni koji i što bismo trebali biti – stoga je to razlog zašto se plašimo onoga što ima doći, u stvari plašimo se onoga što smo mi. Ne zato što bi konac bio tako stravičan, nego zato što osjećamo da nismo na kraju pravični ni prema Bogu, ni prema našim bližnjima, a ni prema samima sebi. U pogledu neizbježnog kraja, možda bismo trebali priznati sami sebi da naš život zaista nije savršen. Potrebno nam je obraćenje, novi početak, tako da se opet mogu osjećati ugodno u svojoj koži. To je zahtjevan život. Sigurno. A možda, zato što mnogi osjećaju ovaj zahtjev, ali ga ne žele prihvatiti ni priznati, pa se okreću od Crkve i Boga, pa istiskuju misao na smrt i na kraj svijeta. Evanđelja o sudu – prijeteća poruka? Za mene je to više poruka koja me budi! Evanđelja ne prijete nekakvim zlim bogom, koji nas sve želi uvući u zločestu igru. Umjesto toga, ova evanđelja nas potiču da gledamo u naš život, da ga prihvatimo ozbiljno, ne dangubiti, ne možemo stvar odlagati s opravdanjem: Od sutra ću početi stvarno živjeti!

Život je previše dragocjen da ga se stvarno ne živi. Krist će se na koncu pojaviti da održi sud.
Sudac nije despot koji kažnjava proizvoljno optuženog i radi ono što on želi. Sudac stvarno otkriva ono što se dogodilo, a zatim dolazi presuda koja je vezana za pravdu. I ovu pravednu presudu suca očekuju mnogi, koji su sada na sjenovitoj strani života. Bog je pravedan, jer je dobar. Neće dopustiti da itko bude prikraćen ili da će se nekome gledati kroz prste. Ali Bog je milostiv, jer je on dobar. On će pogledati svakog od nas pogledom ljubavi. I tim pogledom on će vidjeti sve naše neispunjene čežnje, želje, naše muke, slabosti i patnje i on će prepoznati i priznati naš trud. Krist će se pojaviti na kraju povijesti i presuditi svijetu. On je milosrdan i pravedan sudac. Ne prijeti, on nam daje hrabrost da stvarno živimo naše živote i potiče nas da ne ulazimo u loše kompromise. Mi smo u ruci, ali ne kao izgubljeni, nego kao zaštićeni.