Gospodin joj obećaje zaštitu

I danas donosimo nekoliko zanimljivih crtica iz života Terezijinih sestara i druge primjere iz knjige „Osnuci“.
Držim, da je dobro pripovjediti neka kreposna djela, što su ih neke redovnice radile u službi Našega Gospodina, eda pregnu one, što dođu, nasljedovati prve dobre primjere. Prije nego je kupljena kuća, uđe ovdje redovnica po imenu Ana od Majke Božje. Bilo joj je četrdeset i šest godina, a sav je svoj vijek provela u službi Njegova Veličanstva. Premda je u svojem staležu i u svojoj kući imala udobnosti, jer je bila sama i imućna, voljela je izabrati siromaštvo i pobožnost u Redu pa stoga dođe, da govori sa mnom. Bila je vrlo slaba zdravlja. No kad vidjeh tako dobru i odlučnu dušu, pričini mi se prikladna za početak osnivanja, pa je pripustih. Bogu se svidje, te joj dade mnogo bolje zdravlje u onoj strogosti i podložnosti, nego je imala u slobodi i udobnosti.

Nešto me se ugodno dojmilo, pa je radi toga i spominjem ovdje. Prije nego će položiti zavjete, darova sve, što je imala, a bila je vrlo bogata, pa dade u milostinju za samostan. Meni je to bilo teško, pa ne htjedoh pristati. Rekoh joj, da će možda ili ona to požaliti, ili ćemo joj mi uskratiti zavjete. Svakako je to teška stvar. Uostalom bismo joj u tom slučaju opet dali ono, što nam je darovala. No ja sam joj htjela to uvelike oteščati: u jednu da joj ne bude prilike za kakvu napast, u drugu da više iskušam njezin duh. Ona mi odgovori, kad bi se to dogodilo, da bi prosila za ljubav Božju. I nikad ne mogoh od nje dobiti drugog odgovora. Živjela je posve zadovoljna i vrlo zdrava.
(…)
Dok sam ovdje boravila, oboli jedna sestra na smrt. Kad primi sakramente i Posljednju pomast, bila je tako vesela i zadovoljna, te smo joj mogle naručiti, neka nas na nebu preporuči Bogu i svecima, koje pobožno štujemo, kanda već putuje na drugi svijet. Malo prije nego će izdahnuti, pođoh, da budem uz nju. A prije toga sam bila pred Presvetim Sakramentom i molila Gospodina, neka joj dade srećnu smrt. Kad uđoh k njoj, vidjeh Njegovo Veličanstvo na njezinoj uzglavnici nasred uzglavlja od postelje. Ruke su mu bile raskriljene, kanda je zakriljuje. I reče mi: »Budi uvjerena, da ću ovako zaštićivati sve redovnice, što umiru u ovim samostanima. Neka se ne boje napasti u smrtni čas.« Ja se vrlo utješih i sabrah. Malo poslije pristupih k bolesnici, da joj prozborim, a ona mi reče: »O Majko, kako velike stvari mogu gledati!« I preminu poput anđela.
Vidjela sam kasnije ovdje i neke druge, gdje umiru, i to tako mirno i spokojno, kanda ih obuzimlje zanos ili molitva mira, a ne opazih nikakva znaka napasti. I tako se ufam u dobrotu Božju, da će nam davati tu milost, radi zasluga svoga Sina i njegove slavne Majke, čije odijelo nosimo. Zato, kćeri moje, pregnimo da budemo prave karmelke, jer se brzo svršuje dan. A kad bismo upoznale žalost, što obuzimlje mnoge u onaj čas, te lukavštine i varke, kojima ih napastuje zloduh, cijenile bismo i te kako ovu milost. Sad mi pade nešto na um, pa ću vam pripovjediti. Poznavala sam čovjeka, koji je bio neki rođak mojim rođacima. Bio je velik igrač, a proučio je i neke nauke. Zato ga htjede zloduh prevariti, jer ga je uvjerio, da obraćenje na čas smrti ne vrijedi ništa. Toga se držao tako čvrsto, te ga nikako ne mogoše navesti, da se ispovjedi. Sve je bilo uzalud, a siromašak je bio posve potišten i kajao se radi svoga zlog života. Ali je govorio, čemu da se ispovijeda, kad i onako vidi, da je odsuđen. Jedan redovnik dominikovac, koji je bio njegov ispovjednik i učenjak, nije drugo radio, već ga je nastojao razuvjeriti. No đavo ga je naučio toliko hitrolija, te on nije mogao ništa. Tako minu nekoliko dana, a ispovjednik ne znađaše, što bi učinio. Morao ga je svojski preporučiti Gospodinu on i drugi, jer nađe u njega milosrđe. Kad bolest već veoma stisnu, a bila je bočna bolest, dođe ispovjednik opet k njemu, a morao je donijeti težih razloga, kojima će ga pobiti. No malo bi se bio okoristio, da mu se Gospodin nije smilovao te mu umekšao srce. Kad ispovjednik stade govoriti i navoditi mu razloge, uspravi se bolesnik na postelji, kanda ga ne boli ništa, te mu prozbori: »Kažete li vi napokon, da mi ispovijed može koristiti? Pa ja ću se ispovjediti«. I dade pozvati pisara ili bilježnika, ne sjećam se pravo, te se vrlo svečano prisegnu, da neće više igrati i da će popraviti svoj život. To moradoše potvrditi svjedoci. Ispovjedi se veoma dobro i primi sakramente tako pobožno, te se prema našoj vjeri može shvatiti, da se spasio. A neka nam dade Naš Gospodin, sestre, da provodimo život kao prave kćeri bl. Djevice i držimo svoj zavjet, te da nam Naš Gospodin udijeli milost, što nam je obećao. Amen.