Gospodin je put, istina i život


Jednoga divnog proljetnoga dana krenula sam na šetnju šumom. Udišući čisti proljetni zrak i uživajući u toplim zrakama proljetnoga sunca maleni trenutak ne pažnje bio je dovoljan da skrenem sa dobro znanoga puta i nađem se u potpuno nepoznatom okruženju.

Dok sam se provlačila kroz trnje i potpuno nepoznati put pitala sam se kako je to moguće, samo nekoliko metara od kuće, a ja lutam i ne mogu se snaći gdje sam. Prolazeći  kroz tamu iz daljine zablistala je malena zraka sunčane  svijetlost koja se nekako lijeno probijala kroz napola propupano grmlje. Krenula sam prema njoj.

Iako se isprva činilo da je svijetlost blizu, tu na dohvat ruke , nije bilo tako. Do svijetlosti trebalo se je uspeti na visoko brdo i preći kroz zaraslu usku stazu. No svijetlost je uporno blistala pred mojim očima i davala mi snage i volje za naprijed.

Došavši tik do kraja šume ispred mene najednom ispružio se put kojim sam planirala doći, osmjehnula sam se i osvrnula iza sebe na gusto granje kojim sam prolazila. Iako još uvijek vidno umorna od puta pogled na prošli put bio je nekako vedriji. Uza svu težinu koja mi je trebala da se probijem ja sam se vratila na dobro znani put koji me je vodio do moje omiljene livade na kojoj sam naprosto uživala.

Kada sam toga dana, onako umorna kročila na livadu bila je puno ljepša i vedrija. Tek rascvale tratinčice davale su dojam prekrasne bijele vjenčanice, a pomiješane sa zelenilom trave bile su prekrasna simfonija Božje ljubavi. Toga trena  shvatila sam da je svaki korak kroz trnje bio jedna istina koja me je dovela do Božje prisutnosti.

Da toga dana sam shvatila da je Gospodin put, istina i život i da se ne trebamo bojati za sutra. Sutra nas čeka  obavijeno Božjom ljubavlju i samo će se pobrinuti za sebe. Na nama je da živimo danas, sada, u ovome trenutku. A livada, ma tu je iza dobro znanoga puta, samo treba sačekati onaj pravi trenutak kada ćemo kročiti na nju.