Glaz iz Karmela

Vrijeme živog iskustva Božjega djelovanja

Danas razmišljamo o glavnim karakteristikama duhovnih vježbi. Za čovjeka koji želi obavljati duhovne vježbe, to je povlašteno vrijeme snažnog osobnog iskustva Boga, koji potpuno zahvaća čovjeka, u njegovoj naravi i nadnaravi, njegovim čuvstvima i spoznajama, pojedinačnim, društvenim i kozmičkim. S objektivnog gledišta, to je osobno iskustvo Boga jedinoga i trojstvenoga. U duhovnim vježbama čovjek ne treba učiti tko je Bog. Čovjek treba Boga susresti u trima Božanskim osobama: Ocu, Sinu i Duhu Svetom. On treba susresti Boga koji spašava čovjeka, Boga koji je ušao u povijest ljudskoga roda i svaku našu osobnu povijest. Susresti Boga koji stvara i oprašta, koji je u svemu postao sličan nama, osim u grijehu, koji proživljava naš zajednički ljudski život; Boga koji umire, koji je uskrsnuo, koji je osnivao Crkvu, koji ima svoj plan s nama. Iskusiti Boga ljubavi, bliskog Boga, Boga koji je s nama. Duhovne vježbe se temelje na Svetom pismu. Čovjek u duhovnim vježbama sav je prožet istinom, motreći izvanredne stvarnosti Svetoga pisma. Stoga onaj tko ulazi u avanturu duhovnih vježbi sa sobom nosi Sveto pismo, u tišini čita i razmišlja, dozvoljavajući da sjeme Božje riječi padne na njegovo plodno tlo, te slobodno raste u njemu. U duhovnim vježbama čovjeku ili skupini ljudi pomaže voditelj duhovnih vježbi, koji tumači biblijski odlomak te ostavlja slobodnog vremena za produbljivanje Božje riječi i stavljanje u živi kontakt biblijske povijesti spasenja. Čitanje Svetoga pisma vrši se čitanjem i iščitavanjem pojedinog odlomka, podvlačeći one riječi koje me najviše diraju. Na taj način naša pozornost biva poticajna, naš razum, mašta i osjećajnost usmjereni su na taj odlomak koji nam otkriva novo bogatstvo riznice Božje riječi. Ispočetka je takav način čitanja Svetoga pisma težak i traži dosta vremena kako bismo se navikli na sabranost, ako smo otvoreni djelovanju Duha Svetoga. Pročitani odlomak povezujemo sa širim kontekstom cijele Biblije, za razumijevanje onoga što nam želi reći. Pomno čitajući i iščitavajući odlomak Svetoga pisma, otkrivamo ritam božanskog djelovanja, Božji korak k nama i naš korak k Bogu. Motrimo Boga koji se otkriva kao živi Bog, koji djeluje u čovječanstvu, koji ponavlja biblijski postupak kojega slijedi sa svojim narodom. Takav stil božanskog upravljanja otkrivamo u čitavom Starom zavjetu, način kojim je Bog vodio svoj Izraelski narod. U Novom zavjetu otkrivamo stil kojim Isus Krist i Apostoli navješćuju radosnu vijest Kraljevstva Božjega. U naučavanju II. vatikanskog koncila, u konstituciji DV – Božanska riječ, otkrivamo Božje djelovanje u čovjeku i u svijetu. Onaj tko obavlja duhovne vježbe u svjetlu vjere motri sve stvarnosti, samoga sebe, povijest svijeta, i spoznaje da je pribrojen Kristovu poslanju, da se Krist želi upravo njime poslužiti, da upotpuni svoje djelovanje danas u svijetu. Takvo gledanje na dinamiku Božjega djelovanja ne ostaje samo na teorijskom planu, nego čovjeka potiče na konkretni odgovor traženja i otkrivanja vlastitog poslanja u društvu, da sa svoje strane učini sve što je moguće, kako bi Radosna vijest Krista i Crkve doprli sve do nakraj svijeta. Onaj tko savjesno ulazi i obavlja duhovne vježbe ulazi u Božju orbitu, sve gleda očima Isusa Krista. Sav zagledan u vječne istine, osobno se susreće sa živim Kristom. Traži spoznaju života stila Isusova i živo se priklanja Kristu. Motrenje evanđelja dovodi do produbljenja spoznaje i Kristove intimnosti. Želi se Krista više slijediti u stopu, nego li imitirati ga. Krist kojega se motri je uskrsnuli Krist koji sjedi s desne Oca i koji uvijek nastavlja oživljavati i pozivati ”iz mnoštva svojih učenika, one koje želi” i koji u sebi ujedinjuje sve ”kao glava novog čovječanstva” (AG 3). Čovjek koji obavlja duhovne vježbe treba se otvoriti djelovanju Duha Svetoga u ozračju slušanja. To je prirodna posljedica slušanja Božje riječi koja dolazi odozgor. Duh djeluje u čovjeku i preobražava spoznaju Krista u dijalog, u živo djelovanje. Čovjek se treba otvoriti djelovanju upravitelja zemlje, Duhu Svetom. Na taj način se čovjek stavlja u široki i objektivni kontekst. Ne okreće se k sebi, već prema drugima i osjeća se dijelom drugih. Ne gleda samo na Božje djelovanje u sebi, već na Božje djelovanje u svijetu. Priznaje svoje grijehe i svoj život u funkciji čovječanstva. Svoje poslanje i svoju svetost uklapa u kontekst i funkciju Crkve. U duhovnim vježbama sve je upućeno prema formaciji čovjeka prema nadnaravnim stvarnostima. Čovjek se treba osjećati da je uključen u spasiteljski Božji plan. Približava se Kristu i Krist se približava čovjeku. Iz poniranja u Krista, spontano izvire ljubav prema Kristu koji nam se daruje i želi da se čovjek daruje njemu. Na taj se način ostvaruje unutarnji psihološki postupak, koji se preko spoznaje i refleksije poistovjećuje s objektom. Čovjek se ispunja takvom snagom koja je sposobna izazvati reakciju čitavog bića da se poistovjeti s Kristom i Crkvom. Samo osobni rad i suradnja s djelovanjem Duha Svetoga u duhovnim vježbama, zahtijeva ozračje tišine, spremnosti i neovisnosti. Voditelj duhovnih vježbi može poticati na Božju prisutnost, ali ne može stvarati tu prisutnost. Ona će biti rezultat polaganog osobnog postupka. Samoća, iskustvo pustinje, teže za stvaranjem prikladnog ozračja, tako da onaj tko obavlja duhovne vježbe, oslobođen svakog otuđujućeg utjecaja, može shvatiti svoje poslanje. Živa prisutnost zahtijeva puninu zapažanja koje se ne može postići bez koncentracije čitavog bića.