Pouzdanje i predanje

Krist se ne nada milosti ovdje na zemlji niti slavi u drugom životu: On posjeduje i jedno i drugo. Međutim, to posjeduje na poseban način: njegovo je pouzdanje – predanje providonosnom djelovanju, predanje Bogu. Cijela je Kristova ljudska narav, njegovo tijelo , njegova duša, njegova volja, njegov razum, njegova osjećajnost, njegovo srce, cijelo njegovo ljudsko biće u savršenoj ravnoteži. On je savršeno miran u pouzdanju i predanju Bogu. Sve što Krist otkriva u Bogu, potiče u njegovu srcu potpuno pouzdanje i zanosno predanje Bogu. To je predanje cijeloga bića u ruke Boga za kojega zna da je Otac. Malokad se nađe netko od nas, da se optuži radi grijeha protiv Nade. U ispovjedaonici se iskazuju sumnje protiv Vjere, grijesi protiv Ljubavi, krađe, nečistoća, zlobe, srdžba, lakomost i drugi. Rijetko se tko optužuje za grijehe protiv Ufanja – predanja u Božju Providnost: Pa ipak, ti su grijesi možda takvi da ih Božje Srce najteže osjeća, jer ranjavaju ono što je u Bogu najbolje. Bog je sama ljubav, koliko je puta to Krist rekao i naglasio! Običajemo reći: ,,Dobri Bog, samo dobri Bog”. Da, Bog je dobar, a nedostatci u pouzdanju, to su grijesi koji se izravno protive samoj Božjoj dobroti. Svakim nepouzdanjem u Boga kao da kažemo Bogu samome: Ti nemaš srca! Kad mi jedan drugome kažemo: ti si bez srca, on je bez srca, duboko se ranjavamo u duši, jer je jedna od najljepših osobina i jedno od najplemenitijih svojstava: imati srce, biti plemenita srca, biti dobar. U grijesima protiv Ufanja, kao da hoćemo reći samom Bogu: Bježim od Tebe, jer Ti si zao, Ti si bez srca pa nemam pouzdanja u Tebe i u Tvoju Dobrotu. U čemu je naša ljubav prema Bogu, ako griješimo protiv Ufanja!? Sveta je Terezija od Djeteta Isusa vrlo dobro shvaćala što je to predanje Bogu, što je to nježnost jedne duše koja ima pouzdanje u Boga. Ona se služi ovom bezazlenom slikom: ,,Ja sam igračka u Božjim rukama, loptica s kojom Dijete Isus potpuno raspolaže”, Ta je slika vrlo izražajna i posve ispravna po svom značenju. Druga je riječ neprestano odzvanjala u najtežim kušnjama svete Male Terezije, za njezinih razmatranja, njezinih pričesti, njezinih zahvaljivanja – očajna riječ, podrugljiv i zajedljiv glas neprekidno joj je govorio: ,,Ti se varaš. Nebo ne postoji. Bog je tlapnja. Ti uzalud trošiš svoj život. Slušaj onaj klavir: tamo je velika svjetska svečanost, živo i veselo slavlje. Tamo bi ti bila tako sretna. Ti si sve to glupo izgubila. Eto te u tvojoj šutnji, u tvome siromaštvu, u tvojim postovima. Izjede te hladnoća … “, ,,a sve to bez ikakve koristi .. ” Nije to trajalo tek nekoliko sati, već je trajalo bez prestanka, dok joj se tijelo raspadalo, i sve do pred samu smrt, i u takvom podrhtavanju svih njezinih snaga, u izbacivanju krvi. I što je odgovorilo siromašno tijelo ponizne karmelićanke Terezije: ,,I kad bi me Bog ubio, još bih se pouzdala u Njega!”, Jobove su to riječi. Eto duše koja zna što znači imati pouzdanje u Boga, što znači reći dragom Bogu: ,,Dobri Bože!” Svaki trenutak što ga doživljavamo jednoga za drugim, što nam produžuje život, darovan nam je stvaralačkom i svemoćnom rukom Božjom. I kad to shvatimo, i kad po tome živimo, to, postaje pravo pravcato predanje, istinito, a ne izmišljeno, svakodnevno, a da nikad ne izlazimo iz toga stanja predanja. Na raspolaganju nam je jedan posve novi, trajni način razgovora s Bogom. Postoje dva načina priopćavanja pouzdanja i predanja: sakramentalni, kad primamo Hostiju koja nam pomaže da nosimo Krista prisutnog u sebi, i drugi način, koji nikad ne prestaje, a to je Bog koji nam se predstavlja u svakom trenutku što ga doživljavamo. U svakom nam trenutku vremena Bog dolazi u obliku naporna rada ili ljudi, boli, radosti u licu i u liku antipatične sestre s kojom valja raditi, kao i u liku simpatične sestre koja nas prati na odmoru. Tu nas Bog posjećuje, a mi to ne znamo, ne želimo ga vidjeti, ne želimo znati da je to Bog što tako dolazi. Bilo kakvo lice pod kojim se skriva, bilo kakvo odijelo obukao, da nam se pokaže, uvijek je to mudri Bog, Bog svemoćni, Bog pun ljubavi. Pa kad Bog dođe, a nema nikakva božanskog izgleda, kad nam se pojavi s prijetnjom na licu, što mrvi naše biće, kao što ga je Krist vidio u vrijeme svoje Muke, kad cijela naša narav podrhtava od straha, tjeskobe i užasa, mi ćemo s Bogom općiti predano i pouzdano, pa bilo to tek tananim vrškom svoje duše.

 

Iz: Carmel 1987 /3, preveo: o. lvan Keravin OCD