Obraćenik, liječnik dr. Alexis Carrel zapisao je o molitvi: „Molitva, ispravno shvaćena, čin je zrelosti neophodno potreban za potpun razvitak osobnosti, za konačno usavršenje najviših čovjekovih moći. Moleći dovršavamo potpuno i usklađeno ujedinjenje tijela, inteligencije i duše. To daje snagu slabašnoj trstici ljudskog bića.“
Mnogo se puta čuje prigovor da je molitva za kršćane koji imaju vremena. Zar da u ovom sve nemirnijem životu samo šutimo? Zar nema bezbroj hitnijih zadataka što ih treba izvršiti u društvu i u Crkvi? Na prigovor najbolje odgovara slijedeće pismo čovjeka koji, iako zaokupljen vremenitim poslovima, osjeća potrebu molitve, a posalo ga je Henriju Caffarelu, svećeniku – učitelju molitve.
„Priznajem da se stidim što vam moram poslati pismeno obećanje da ću svagdano deset minuta moliti. Mnogo sam puta prekršio odluku, ali ako ne prionem uz molitvu, što će biti od moje duboke želje i težnje za pravim nutarnjim životom, sjedinjenjem s Bogom? Ako je ova želja bila do sada samo dobra volja koju nisam uvijek ostvario, postoji velika opasnost da nestane ne budem li je čvrsto podržavao,
Mislim da je moj život sličan životu velikog dijela vaših čitatelja. Bližim se pedesetoj, imam osmero djece. Zaposlen sam u industriji. Lako ćete shvatiti što sve to znači u doba kad ekonomski razvitak neprestano zahtijeva sve veći dohodak i proizvodnju. Osim toga, tajnik
sam našeg sindikata, radim u jednoj socijalnoj ustanovi a sada su me ubacili u političku kandidaturu. Jesam li precijenio svoju snagu koja je možda prije slabost? …
Ne mislim da je tako. Držim da Bog hoće da katolici 20. stoljeća u punoj mjeri surađuju s naporima čovječanstva.
Zar ih nema dosta koji to izbjegavaju? Mislim da moramo biti nepatvoreni ljudi u rukama Božjim, potpuno ispravni kršćani, iskreni, savjesni na svojim radnim mjestima.
Da dođemo do tog ideala, treba nam mnogo duhovne snage. Vrlo mi je potrebite da budem uz Izvor svakog dobra i svakog djelovanja. Iskustvo mi svjedoči da bez malo razmišljanja o Bogu moj život i moja djela nemaju vrijednosti. Osjećam nužnost molitve.
Evo zašto vam šaljem ovo pismo. Često ne izvršim svoje obećanje, ali ono je moje svjetlo u noći. Iz dubine srca vam zahvaljujem što mi dopuštate slušati riječ Božju ili radije, što mi pomažete da za njom čeznem, da ne posrnem u zagušljivoj užurbanosti. I molite za onoga koji je od svih vaših pretplatnika najviše zanemario molitvu.“ Henri dalje piše: „Sudeći prema prispjelim pismima, novi niz sveščića dobro odgovara želji naših čitatelja bilo da su »novaci« ili »veterani« u molitvi. Ipak nemojte se previše prepuštati poučljivosti; izbjegavajte pasivnost. Molitva je osobni odnos između nas i Boga, odnos jedinstven, uvijek nov. Stoga svatko u našim sveščićima neka traži ono što mu osobno odgovara. Rado bismo rekli: svatko mora »izmisliti« (u smislu pronaći) svoju molitvu. U molitvi, osim nekih velikih načela, nema »ustaljene tehnike« ni smjernica koje za svakoga vrijede. Treba se čuvati ropskog primjenjivanja primljene pouke. Isti se savjet ne može odnositi na sangvinika i astenika, na umjetnika i poslovnog čovjeka, na mladića i stariju osobu. Stoga ne smijete očekivati od svakog članka ili knjige do koje dođete da odgovara vašem osobnom slučaju. Čak i onda kad vam savjeti izgledaju prikladni, usvojite ih, ali ih i prilagođujte. Nikada nam zgodan i uspješan naputak za molitvu ne dolazi izvana nego iznutra, od Duha Svetoga. Ne shvaćajući ovo, mnogi se obeshrabruju ili uzrujavaju tražeći na sve strane upute kako bi molili. Zaboravljaju da je u nama Duh Sveti, savjetnik koji nas mora »voditi k punoj istini« te da je najbolje Njega slušati.
Možda će netko prigovoriti: čemu onda knjige, čemu savjeti kako moliti? Odgovorit ću: pomagala su zato da dovedu do unutarnjeg Učitelja, do Duha Božjega. Dijete nosi svoju školsku knjigu ocu i on mu prstom pokazuje važnu rečenicu. Liturgija ispravno Duha Svetoga zove “Prstom Očeve desnice«.