Srž nutarnje molitve
U ovoj poruci prenosimo misli P. J. Picot de CLORIVIERE koji progovara o srži nutarnje molitve, o jednostavnosti te molitve i kako se ponašati kad dođe suhoća molitve. „Kada duša uroni u razmatranje, mora se toliko služiti razglabanjem koliko je potrebno da se volja pokrene. U tome je potreban razborit oprez da ne bismo zašli u beskrajna umovanja. Moramo se zadovoljiti malim brojem jedrih misli. Dovoljno je da se zaustavimo na onima što smo ih pročitali ili čuli iz čitanja. Tada nastojmo da nas obuzmu. Popratimo ih razumnim činima vjere, razmislimo o svom vladanju, upitajmo se da li smo radili prema uputama tih istina i što ćemo u buduće poduzeti da im ostanemo vjerni. Djelovanje pamćenja i razuma mora se na tome zaustaviti. Bila bi velika pogreška previše umovati ili se odviše upuštati u istančana razglabanja. To bi više slabilo pobožnost nego je poticalo. Duša se ne hrani neplodnim mislima. Stoga, poslije nego smo razmatrali neke istine ili otajstva, treba da volja proradi i zamijeni umovanje, Nije potrebno odviše uvjeravanja da smo dužni častiti Boga, zahvaljivati mu na dobročinstvima, biti pred njim skrušeni, moliti ga za oproštenje grijeha, iskreno se kajati, čvrsto odlučiti izbjegavati i najmanje svjesne grijehe, osobito one u koje češće upadamo. Ako drukčije postupamo, ako opteretimo svoj duh umovanjem i mnogo misli međusobno povežemo, tada se razmatranje izrodi u tegoban i zamoran nauk i prestaje biti molitva. Potrebno je nadodati da u rasporedu razmatranja nema pravila. A i kad se držimo pravila, treba postupati jednostavno, izbjegavati pretjeranu stegu ili prisilu i ostati slobodna duha. Pravila se razmatranja postavljaju kako odgovara većini vjernika u najopćenitijim okolnostima. No kad se radi o onomu što se zbiva u nutrini duše, tada nikakav propis nije obaveza. Duh Sveti je, naime, vođa duše. On ima bezbroj različitih putova kojima je vodi. Ne smiju se zbog lagodnosti ili mlakosti zabaciti izložena pravila za plodno obavljanje razmatranja. No slobodno je upotrijebiti i drugi način ako nas više privlači ili ako je na korist našem napredovanju. U vježbi razmatranja djelovanje milosti obično je rjeđe i manje osjetljivo nego u ostalim stupnjevima nutarnje molitve. No, ako se osjeti utjecaj milosti, treba mu spremno odgovoriti. Može nam, npr., biti pruženo posebno svjetlo kojim ćemo bolje spoznati neku vjersku istinu (koja tog časa nije predmet našeg razmatranja) ili nam je neka Isusova izreka zasjala jasnije i snažnije, možemo odjednom biti ponukani da pobudimo izvjesna pobožna čuvstva ili da velikodušno stvorimo neke odluke na koje smo se prije mučno odlučivali. U tim slučajevima shvatimo da su to dragocjeni učinci milosti, da sam Bog govori našem srcu. Moramo tada, dakako, prestati s razlaganjima kako bismo Boga slušali i pripravno otvorili srce njegovim svetim nadahnućima. Koliko god mi težili za savršenstvom, koliko god se zalagali da dobro obavimo razmatranje, ne smijemo očekivati da ćemo trajno nalaziti istu lakoću, istu pobožnost. I najgorljivijima se događa da im ova sveta vježba nekad bude bez ugođaja, bez svjetla, bez utjehe. Nelagodnost može biti posljedica njihova neraspoloženja, a može biti učinak zlobe zlog duha ili čak Božja kušnja. Mašta im se ne uspijeva zaustaviti ni na čemu, tisuću im misli obuzima dušu, srce im je rastrgano nebrojenim željama, mnoštvo ih napasti opsjeda. No neka znaju da im sve to pred Bogom ne umanjuje vrijednost molitve i njihovu zaslugu. Što budu manje zadovoljni sobom, Bog će biti zadovoljniji s njima. Odista, takva im molitva zapravo neće biti razmatranje jer nisu mogli oblikovati ni misli, ni osjećaje. Ali će biti molitva nastojanja i borbe. Njihova će im ustrajnost u strpljivu podnošenju tako tegotnog duševnog stanja, ako ne prekinu molitvu, donijeti više koristi duši nego najbolje razmatranje. Ovakva ih kušnja ne smije zastrašiti. Bit će odmjerena prema njihovim snagama i milostima koje im Bog pruža. Neka ne budu potišteni, naprotiv nek se raduju što se nalaze u takvu stanju. Mogu na savršeniji način posvjedočiti svoju vjernost. Nek odviše ne žele otkriti razlog nastale promjene u sebi. Neka se radije ponize i potpuno predadu Božjoj volji, nek se samo uzdaju u Boga i žarče traže pomoć njegove svemoćne milosti. Ako se tako budu vladali, spoznat će vlastitim iskustvom da će im suhoće i kušnje u molitvi biti jednako korisne kao i prosvjetljenja i utjehe što se po molitvi primaju. To je sredstvo kojim se Bog redovito služi da dušu oslobodi privezanosti uz nju samu te je tako raspoloži za primanje većih milosti i osposobi za savršenija nadahnuća.
