Glas iz Karmela

karmel-bistrica-kolumnaVjernik ne može ni pobjeđivati svoje grijehe bez crkve

Tko kaže da nije grešnik, laže, tako bismo mogli sažeti misao prošle emisije na koju se nastavlja i ovo razmišljanje. Ako smo svjesni svoje grešnosti, lakše ćemo prihvatiti tuđu. Tako je bilo os početka u Crkvi. Nije bez razloga Gospodin u svojoj providnosti povjerio sv. Pavlu poslanje da poganima naviješta Radosnu vijest. Nitko od apostola nije doživio tako snažno svu silinu i razornu moć grijeha, ali nitko ni takvu silinu i snagu Božje milosti i novoga života u Isusu Kristu, zato sv. Pavlu nije bila strana nijedna tama, u njega nema moralne superiornosti, a opet njemu nije bilo strano nijedno svjetlo, svako dobro djelo i poticaj na obraćenje. Kad pogledamo svece u Katoličkoj Crkvi, onda su uglavnom najveći sveci oni koji su doživjeli svu tamu grijeha, ali i svu svjetlost Božje milosti, Nije li to učinio i Krist, koji premda bez grijeha, postade grijehom za nas? Bog je u Isusu Kristu ušao u svu tamu ovoga svijeta, uzeo na sebe sve naše slabosti kako bi iznutra slomio naše grijehe i prenio nas iz tame ovoga svijeta u svjetlo svoje Božje milosti. Stoga felix culpa, ‘sretne li krivice koja je zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja’ kako molimo u himnu Uskrsnoj svijeći. I za katolika grijeh može biti sretan, grijeh ga može i treba dovesti do milosti. Mysterium iniquitatrs u vjeri dovodi do mysterium gratiae, tako da je bolji grijeh koji dovodi do sretne milosti negoli pravednost koja odvodi od milosti. Takvim pravednicima sv. Grgur Veliki s pravom želi da jednom zaista sagriješe kako bi bili poniženi u svojoj oholosti i samodostatnosti i kako bi postali ponizni, kako bi se otvorili životu u milosti i ljubavi. U Isusu Kristu tako mysterium iniquitatis postaje mysterium salutis. Mysterium inquitatis dovodi nas do mysterium Ecclesiae, do otajstva Katolidke Crkve. Katolička Crkva jedina je istinska Crkva, jer u njoj i po njoj Isus Krist, po navještaju Riječi, sakramentima i zajedničkom življenju, ne napušta čovjeka, ne ostavlja ga na cjedilu, nego mu ostaje blizak, hrabri ga i daruje milosti obraćenja i novoga života u njemu, a po njemu, i u Duhu Svetomu,zajedništvo s Ocem. Stoga za borbu protiv grijeha nije dovoljan samo snažan osobni život s Kristom, čovjek ne može pobijediti grijeh bez Crkve. Jer kao što ne može ljubiti Boga bez bližnjega, tako vjernik ne može ni pobjeđivati svoje grijehe bez bližnjega, bez Kristova Tijela, Crkve. Osim toga, vjernik ostaje u Crkvi ne samo zato Sto je sveta, nego i zato što je grešna, Crkva grešnika. Ostaje u njoj, jer se u Crkvi uči istinskoj ljubavi, a istinska ljubav nije bijeg od tame, prljavštine Crkve, ona je nošenje i podnošenje tama, prljavština same Crkve. Tko napušta Crkvu zbog njezinih grijeha, tama i prljavština, taj ne samo da sebe proglašava svetim, moralno superiornim, a time lašcem i oholicom, nego prestaje biti učenik Isusa Krista koji je primio na sebe grijehe ovoga svijeta, koji nije zbog svoje božanske superiornosti ostao u svojoj božanskoj samodostatnosti. U Isusu Kristu Bog se ‘oplijenio’, ispraznio od svoje uzvišenosti i ušao u ovaj grešni i nesretni svijet kako bi nas spasio. Zato katolik ne napušta nikad Katoličku Crkvu, ne napušta ju ni zbog njezine svetosti, ali ni zbog njezine grešnosti. Stoga za katolike grijesi, tame, prljavštine i skandali u Crkvi nisu nikad i ne mogu biti razlog da Crkvi okrenu leda. Štoviše, Katolička Crkva jedina je istinska Crkva i zbog toga što se grijesi ovoga svijeta najviše upravo u njoj očituju, dolaze najsnažnije do izražaja. Svetost Crkve uvijek iznova razotkriva svu njezinu grešnost, grešnost njezinih udova. Dok se izvan Crkve grijeh skriva, relativizira i ukida, u Crkvi pak, kao zajednici svetih, grijeh se sa svom jasnoćom pokazuje, prokazuje, priznaje i ispovijeda. Crkva je casta meretrix, ona je ‘čista preljubnica’, ona uvijek ostaje preljubnica, na njoj se jasno uvida sva silina moći grijeha, ali na njoj se isto tako ostvaruje sva silina moći milosti Isusa Krista, njezina Zaručnika, koji je sebe predao za nju, posvetio ju, očistio u kupelji, uz riječi da bude sveta i bez mane (Ef 5,25-27). Zato su grijesi Crkve znakovi njezine istinitosti i vjerodostojnosti. Katolik ljubi Katoličku Crkvu, njezinu svetost i sjaj, ali i njezine ljage i bore, njezinu ljepotu, ali i njezinu crninu: „Crna sam, ali lijepa“ (Pj 1,5).