Svaki je grijeh težak

Svaki nas grijeh, bilo kakav on bio odmiče od Boga, poruka je ovog današnjeg promišljanja o grijehu.

Gotovo bismo mogli reći da je za katolika svaki grijeh težak i smrtan, ako imamo u vidu dostojanstvo koje se dogodilo s vjerom u Isusa Krista. Zato u Novome zavjetu ne nalazimo uopće razlikovanja između teškoga i lakoga grijeha, nego se svaki grijeh promatra kao teški grijeh spram novoga života u Isusu Kristu. Dakako, time se ne niječe razlika između onih grijeha koji razaraju odnos s Bogom i onih grijeha koji ga slabe. Teški su grijesi svi oni grijesi koji usmrćuju dostojanstvo kršćanina kao Božjega djeteta, koji iznutra nagrizaju i nište odnos s Bogom, čovjeka odvraćaju od Boga i vraćaju njemu samome. Pavao jasno piše da postoje grijesi, a Crkva će ih kroz povijest još nadodati, koji zaista čovjeku sprečavaju ulazak u Božje kraljevstvo, po kojima ispada iz Božje milosti: „Ili zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega“ (1Kor 6,9-11). „Prekinuli ste s Kristom vi koji se u Zakonu mislite opravdati; iz milosti ste ispali“ (Gal 5,4). Zato kršćanin katolik mora biti najosjetljivija osoba za ozbiljnost teških grijeha. To potvrđuju i životi tolikih svetaca koji su svaki običan, laki grijeh, a kamoli veliki grijeh, smatrali grozotom koju su nastojali kajanjem i pokorom što prije promijeniti. Jer samo onaj koji ljubi, onaj koji ljubi Boga i bližnjega, zna što je grijeh, zna da grijeh nije povreda ovoga ili onoga zakona, ove ili one zabrane, nego povreda same ljubavi. Ako to vrijedi za svaki grijeh, koliko tek za teški grijeh koji usmrćuje ljubav, odnos ljubavi Boga i čovjeka.

No, ponekad su često laki, oni neprimjetni grijesi koji polagano, ali sigurno razaraju naš odnos s Bogom, uništavaju naše međusobne odnose, daleko opasniji od teških grijeha. Zato je potrebna ista, ako ne i još veća pozornost spram lakih negoli spram teških grijeha. Sv. pismo kaže: „Uginula muha usmrdi mirisno ulje, a i malo ludosti jače je od mudrosti i časti“ (Prop 10,1). „Tko prezire male stvari, brzo osiromaši“ (Sir 79,1). Kakvi su to laki grijesi? To su grijesi koji ne razaraju čovjekov odnos s Bogom, ali prepušteni sebi oni dovode do toga da ga prije ili kasnije razore. To su grijesi koji su posljedica naših ljudskih slabosti, slabosti koje su uvjetovane našim postojanjem u ovomu svijetu, svijetu koji je pogođen grijehom praroditelja, kao i grijesima tolikih ljudi. Tako su mnogi naši grijesi uvjetovani mladošću, nekakvim lošim iskustvom, koje ne mora biti nekakav značajan događaj, ali koje zatim presudno određuje cijeli naš život u određenom smjeru, tako da uvijek iznova činimo određene grijehe, kojih se možda cijeloga života ne možemo do kraja osloboditi.

Zato katolici pridaju veliku važnost odgoju djece, jer znaju da možda i oni laki, najbezazlenlji grijesi učinjeni malenima mogu negativno odrediti cijeli njihov život. Laki su grijesi također oni koji proizlaze iz zlih navika, koje smo poprimili iz mladosti, ili smo ih sami stvorili tijekom života. Te nas navike toliko zarobljavaju ih više nismo u stanju promijeniti i onda kad bismo to htjeli: „Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugomu protivi da ne činite što hoćete.“ (Gal 5,1,7). „Duh je jak, tijelo slabo“ (Mt26,41). Postoje također mnogi laki grijesi koji su zle misli o drugima, ili pak razne nečiste misli, misli koje nas tako zaokupljaju da zaboravljamo Boga i bližnje, da mislimo samo na sebe, na svoj ego. Među lake grijehe spadaju također određeni grijesi koji nam se iznenada pojave, primjerice, kao zavist spram određene osobe, požuda prema osobi koju slučajno susretnemo, prepuštanje užitku hrane i pića u određenom društvu, razdražiljivost zbog nekih neprikladnih riječi koje su nam drugi uputili tijekom dana. Ili je to pak ljutnja zbog činjenice da su određene osobe jednostavno drukčije nego mi, drukčije misle, ponašaju se, djeluju, donose drukčije odluke.

Nije nam ovdje nakana popisati sve lake grijehe, nego na primjeru navedenih želimo pokazati kako oni malo-pomalo razaraju naš duhovni život te nas prije ili kasnije dovode do teških grijeha. Laki su grijesi zato možda za vjernike opasniji od teških grijeha jer se prema njima ophodimo bez puno opreza, smatramo ih „lakima“, ne tako važnima, olako to zaboravljamo i mislimo da su oni sastavni dio našega života. Zbog njih se zato i rijetko kajemo, gotovo ih nikad ne ispovijedamo. Takvim ponašanjem mi im dajemo moć da oni nesmetano i polagano usmrćuju našu dušu. To je također i razlog zašto se teški grijesi vrlo rijetko događaju iznenada i odjednom.Uglavnom se odnos s Bogom raskida lagano, lakim grijesima. Katkad je to laki grijeh stida zbog vjere u Boga u mladenačkoj dobi, jer većina vršnjaka zrelost smatra neovisnošću od Boga i Crkve. Na koncu, taj grešni stid dovede do toga da više uopće ne molimo i ne idemo na sv. misu, a ponekad da mrzimo i Boga i Crkvu. Brakovi se također raspadaju zbog lakih grijeha, zbog onih sitnih nesuglasica i sukoba koji su svakodnevni u braku, ali o kojima ne vodimo računa, ili se pak brakovi pak urušavaju zbog nekih lakih grijeha koje mislimo da si smijemo priuštiti, a koji na kraju uzrokuju to da više nemamo ništa zajedničkoga sa svojim supružnikom. To vrijedi i za svećenički život, koji se obično izokreće lakim grijesima, primjerice, kad svećenik čini laki grijeh nemoljenja, kad prestane redovito moliti ujutro i navečer. Iz svega navedenoga proizlazi da se katolik mora vrlo strogo i ozbiljno obračunavati s lakim grijesima, ne smije se prema njima nikad lakonski ophoditi. Dakako, razlog toga ozbiljnoga pristupa lakim grijesima nije samo taj što su laki grijesi opasni, nego ponajprije zbog toga što katolik želi biti svet, ne želi da bilo što zamućuje njegovu ljubav prema Bogu i bližnjemu.