„Bit ćete kao Bogovi“ – Zamamnost grijeha (2) 

           Nastavljamo razmišljati o grijehu kao onom koji u nama ostavlja pustoš i veliku osamljenost, bijeg od Dugoga i drugih.

Sv. pismo pokazuje kako to zavodljivo ‘bit ćete kao bogovi’ čini sve, samo ne to da ljudi budu bogovi. Odnosno, oni zaista postaju „bogovi“, a to znači neistiniti, lažni i, kao takvi, oni koji razaraju sami sebe i druge. Jer, odluka za neovisnošću razara zajedništvo Adama i Eve. Svijest o stidu spram golotinje nakon počinjenoga grijeha, kako donosi Pismo, svjedoči o tomu kamo odvodi čovjekovo htijenje za neovisnošću, neposlušnošću i grabežljivim samozadovoljenjem.

Čovjek tako postaje osamljen, u svojemu stidu i golotinji povlači se od drugoga, skriva se u sebi od drugoga (Post 3,8), prekida odnos s drugim. Zato je golema osamljenost uvijek posljedica grijeha. Zastrašujuće je koliko je svaki čovjek osamljen u golemom oceanu toliko puno ljudi s kojima živi i koje susreće. Golema masa usamljenika, massa solitariorum!

Neposlušnost pak raskida slušanje drugoga, Eva se odvaja od Adama, Adam od Eve, svatko sluša sebe i svoje prohtjeve. Svatko potom u svojoj neposlušnosti, poput Kajina, ubija svojega brata Abela. I ne samo to. Neposlušan Bogu i bližnjemu, čovjek stvara „zlatnu telad“, idole. Oni su „njegovih ruku djelo“ (Ps 135,]-3), oni odgovaraju na njegove potrebe i njih zato rado sluša. U idolima čovjek gradi sebe po sebi, konstruira svoj ego, „babilonsku kulu“ svojega

ega. Neposlušan Bogu i bližnjemu, postaje poslušan, potpuno pokoran svojim idolima. Idole pak uvijek iznova proizvodi, jer ga nijedan ne ispunjava, svaki počinje gubiti svoj sjaj čim ga čovjek zaposjedne, čim se njime zadovolji. Tako grijeh čovjeka uvlači u pokornost idolima koje će prije ili kasnije napustiti, odnosno koji će njega uvijek napustiti, jer idoli „usta imaju, a ne govore, oči imaju, a ne vide, uši imaju, na čuju, i nema daha u ustima njihovim“ (Ps 135,16-17), te na taj način, hladno ravnodušni, ostavljaju čovjeka na cjedilu. Takvi idoli uzrokuju nerede, sukobe, jer idoli se bore protiv drugih idola, idol jednoga ega protivi se idolu drugoga ega. Tako nastaje rat svih protiv svih, jedni osamljenici protiv drugih osamljenika. grabežljivo pak samozadovoljenje pretvara drugoga čovjeka u puki predmet vlastitih

zadovoljstava, pred čijom agresivnom pohlepom stid i odjeća uzaludno nastoje očuvati čovjekovo dostojanstvo. Čovjek grabi i proždire drugoga svojom pohlepom, pretvara odnose s drugima u Sodomu i Gomoru, pri čemu i sam postaje robom svojih vlastitih požuda, homo solitarius, osamljeni čovjek.

Tako uviđamo kako grijeh remeti, zatamnjuje i razara ljudske odnose, čovjek uništava sebe i druge. U grijehu čovjek čovjeku više nije čovjek, on postaje životinja, zapravo gori od svake životinje. U središtu logike grijeha nalazi se uvijek čovjekova bespoštedna i nasilna borba za svoje oholo ‘ja’ bez drugoga, u neovisnosti, neposlušnosti i grabežljivom samozadovoljenju. Sve to uzrokuje, kako smo već spomenuli, da čovjek ostaje osamljen, uvijek bez drugoga, homo solitarius. Stoga je jedan od najočitijih simptoma grijeha uvijek čovjekova osamljenost. Grijeh zato ne izvire prvenstveno iz čovjekova straha za sebe, nego iz čovjekove iskvarene ljubavi prema sebi, iz njegove ohole želje da bude više od onoga što jest, da bude ono što zapravo nije, a to je Bog, „bit ćete kao bogovi“. Zato je drugi veliki simptom grijeha uvijek ta nezasitna i grčevita ljubav prema sebi, to trajno naglašavanje samoga sebe, po neovisnosti, neposlušnosti i grabežljivom samozadovoljenju.

„I nema onoga koji nije pogođen grijehom, svi smo sagriješili!“ [Rim 3,23). Tako netko više robuje neovisnosti, željan moći i vladanja nad drugima. Netko opet više robuje neposlušnosti, željan da mu se drugi dive, da ga slušaju, da ne mora ništa primati, jednom riječju, da bude njihov idol. A netko pak više robuje požudama tijela, jedino mu je stalo do vlastita uživanja, pri čemu drugoga proždire svojim uživanjem.

A na kraju, to čovjekovo naglašeno ‘ja’ uvijek ostaje osamljeno ‘ja’, skriveno i od Boga, i od sebe, i od drugih. Ah, tko da nas spasi, tko da spasi toga osamljenoga, grešnog čovjeka, tko da ga izvuče iz skrovitosti grijeha? Tko ne bi povikao poput Jeremije: „Jao meni, majko, što si me rodila?“ (Jer L5,10) ili pak sa sv. Pavlom: „Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti i ovoga tijela smrtonosnoga?“ (Rim 7,24). Tko ne bi u svojoj bijedi zavapio za Spasiteljem?

Sve dosad rečeno može se još jednostavnije izreći. Mogli bismo reći da je grijeh zapravo nijekanje jedne tako obične riječi koja glasi: hvala. Đavao, a s njime i grešnik, protivi se kazivanju, hvala, ne želi zahvalnost, hvalu i pohvalu Boga i svojega bližnjega. Jer hvala izriče činjenicu ovisnosti, poslušnosti i ljubavi. Koliko puta sam samo doživio i od svojih

najbližih prijatelja i suradnika da se mukom mute kako bi izbjegli reći mi hvala, kako se na sve moguće načine trude pokazati da određene misli, poticaje nisu primili od mene, nego su to sve sami domislili, shvatili i doživjeli. Vjerujem da to može svatko potvrditi svojim iskustvom. Tako je to, odnosno tako je to još više s Bogom. Grijeh je tragična čovjekova nesposobnost da Bogu djetinje i jednostavno kaže hvala, da djetinje kaže hvala drugom čovjeku. Grijeh je nijekanje hvala.