Struktura božanskog čitanja

Lectio divina ima povijest od barem dvije i pol tisuće godina, jer je poznata već u Starom zavjetu. Obavljali su je proroci u odnosu na prethodne predaje, mudraci Izraela u odnosu na proročke spise, kao i rabini koji su je dobro poznavali. Ona ima vrlo jednostavnu strukturu koju su kodificirali crkveni Oci i srednjovjekovni pisci. Sastoji se od tri temeljne etape koje mogu postati četiri ili sedam kad se želi božansko čitanje objasniti u njegovu dubljem značenju. Lectio, meditatio i contemplatio (čitanje, razmatranje i motrenje) su tri temeljne etape koje su uvijek bile prihvaćene i življene u Crkvi i koje se ne mogu preskočiti ili zanemariti (postoje onda još i apvlicatio i ruminatio)

a) Lectio znači čitati i prečitavati sveti tekst da bi se shvatili njegovi noseći elementi. Ta je operacija vrlo jednostavna: pozornost se obraća na glagole, subjekte, osjećaje, kvalitetu djelovanja, na činjenice i događaje koji se smjenjuju na susljedan ili polemičan (borben – suprotstavljajući) način. Ako tekst ne banaliziram, ako se ne zadovoljim tek prvim površnim čitanjem, otkrit će mi nešto novo, svaki put kad ga pročitam. Doći će mi na pamet analogni ili slični odlomci Pisma (Duh mi to sugerira!) pokrećući moje biblijsko sjećanje (što više budem čitao i prečitavao Pismo, to će Duhu biti lakše podsjetiti me i prizvati mi u pamet slične tekstove kojima će mi osvijetliti ono što trenutno želim razmatrati jer milost pretpostavlja i vrednuje narav).

b) Čitanje se širi iz svojega neposrednoga konteksta na širi kontekst i na paralelne odlomke.

c) Odlomak koji se čita postaje bogat, govori mi i shvaćam da nije napisan na mah ili slučajno nego je plod cijele jedne meditacije Izraela, kondenzat apostolske kontemplacije i kontemplacije prvotne Crkve o Isusu. Svi mogu obavljati lectio divina jer to nije egzegeza u pravom smislu te riječi (njome se dosižu određeni zaključci po kojima se ravna djelovanje i život i zato je potreban duhovni vođa da se s njim provjere rezultati do kojih se stiglo u ovakvoj vrsti molitve, kako se ne bi zastranilo i kako nas demon ne bi zaveo). Ako se ne založimo oko božanskog čitanja, tekst će nam reći one dvije tri stvari koje već znamo i koje ćemo onda nastojati ostvariti, na neki način u svakodnevnom životu, no neće moći osloboditi svu životnu silu koju posjeduje. To je kao rastaljeno željezo koje se ponovno mora rastopiti kako bi se očitovala snaga njegovih pojedinih dijelova.

d) b) Meditatio. U jednom trenutku, kad to želimo, ovisi o navici i o vremenu koje imamo na raspolaganju, prelazi se na meditaciju ili razmatranje koje ističe trajne vrednote teksta. Dok se čitanje zadržava na riječima, meditacija otpočinje razmišljanjem o osjećajima, djelovanjima i stavovima koji su opisani u Pismu.

e) Razmatramo Božje stavove prema čovjeku: milosrđe, vjernost i pravednost. Ili čovjekove stavove prema Bogu: pozitivne (kajanje, hvala, zahvalnost) i negativne (laž, podlost, izdaja i strah)

f) Trajne vrednote teksta koje izranjaju postaju izvorom uspoređivanja s mojom osobnom situacijom: pitam se kako ih živim, kako ih vidim, kako se nalazim u njima i kako stupam u dodir s dinamikom osjećaja, čiji je nositelj sveti tekst. To je Marijino razmatranje jer Marija uspoređuje jedan događaj s drugim i pita se o različitim stavovima koji su kod Isusa naizgled proturječni (poslušan je u Nazaretu dok izmiče poslušnosti u Hramu; to je otajstvo Boga koji je na našoj strani ali nam nije na raspolaganju, kojega možemo spoznati, ali nikada prozreti do kraja) kako bi shvatila božansko otajstvo koje ujedinjuje suprotne vrijednosti (izričemo Neizrecivoga, spoznajemo Nadspoznatljivoga; Boga nikada nitko nije vidio, on prebiva u nedostupnu svjetlu i nitko ga od ljudi nikada vidjeti ne može, a ipak nam ga je objavio i protumačio njegov jedinorođeni Sin koji ga jedini poznaje). Po toj meditaciji Marija ulazi u otajstvo Boga.

g) c) Contemplatio. Motrenje ili kontemplacija otpočinje kad se mnoštvo osjećaja, razmišljanja i molitava slije u ljubavno promatranje Isusova otajstva, u motrenje Isusa prisutnog na svakoj biblijskoj stranici, posebno na svakoj stranici evanđelja.

h) To je hod s onu stranu odlomka i vrijednosti koje taj odlomak ističe, to je hod koji se hrani i nasićuje božanskom prisutnošću, koja djeluje u opisanim događanjima. Sveti je tekst, naime, objava kojom nevidljivi Bog objavljuje sebe sama preko činjenica (događaja), riječi, izričaja naroda Božjega, Krista i apostola. Čitanje se može objasniti; razmatranje je osobnije (od razlaganja svetoga teksta); ali kontemplaciju ili motrenje u nama ostvaruje isključivo Duh Sveti. Sv. Terezija Avilska usporedila je molitveni put i s uređivanjem nekoga vrta, pa rekla da vodu za zalijevanje možemo crpsti kantama iz bunara i nositi do gredica – to je izvlačenje iz Pisma pojedinih spoznaja o Bogu, sebi i našem odnosu; a možemo vodu iz bunara i cijevima voditi do gredica te tako navodnjavati vrt – to je lakša metoda zalijevanja, a simbolički predstavlja viši stupanj molitve u kojem već Bog počinje pomagati duši; ipak, najsavršenije je i najlakše čekati da pada kiša – to daje samo Bog – i to Terezija Avilska i Ivan od Križa zovu ulivenom kontemplacijom; ona je već posve mistična milost koju Bog daje kome hoće, kako hoće, koliko hoće i kad hoće – baš kao što ni u prirodi ne možemo proizvesti kišu – nego je Bog daje kad i koliko hoće. (Tekst napisao vlč. dr. Željko Blagus)