Molitveni uzorak lectio divina
Kao što smo u prošloj emisiji započeli govoriti o molitvenoj metodi poznatoj pod imenom lectio divina, danas nastavljamo o toj temi, pri tom će nam poslužiti tekst Fr. Luke Dysinger, OSB koji je objavljen je na portalu Stela Maris.
„Drevno umijeće, koje su nekoć vježbali svi kršćani, bila je tehnika poznata kao lectio divina (čitanje Božje riječi). To je polagana, kontemplativna, svetopisamska molitva koja omogućuje da Biblija, Božja riječ, postane sredstvo sjedinjenja s Bogom. U kršćanskoj samostanskoj tradiciji sačuvana je ta drevna praksa kao dragocjeno blago u riznicama benediktinskih redovnika. Vrijeme posebno odvojeno za lectio divina, zajedno s liturgijom i svakodnevnim manualnim radom, omogućuje nam da u svome svakodnevnom životu otkrijemo duhovni ritam koji je u pozadini svega. Otkrivamo da unutar toga ritma svakim danom bivamo sve više u stanju Ocu kao žrtvu prinijeti sve veći dio svog bića i svojih odnosa. Učimo se prihvatiti Božji zagrljaj u osobi njegova Sina Isusa Krista.
Prvi korak: lectio – čitanje / slušanje
Umijeće lectio divina počinje s razvijanjem sposobnosti pozornijeg, dubljeg slušanja. Postajemo sposobni čuti “uhom svoga srca”, kako nas ohrabruje sveti Benedikt u Prologu Zakonu. Kad čitamo Sveto Pismo treba da nasljedujemo proroka Iliju. Treba da naučimo postati žene i muškarci koji su u stanju slušati Božji šapat (1 Kr 19,12); zvuk koji je Božja riječ za nas, Božji glas koji dodiruje naša srca. To je blago slušanje usklađivanje s Božjom prisutnošću u tom naročitom djelu Božjeg stvaranja – u Svetom Pismu.
Povik proroka u drevnom Izraelu bila je radosna naredba: “Slušaj! Čuj, o Izraele!”. U lectio divina i mi pazimo na tu naredbu. Okrećemo se Svetom Pismu, znajući da moramo “čuti” – slušati – Božji glas, koji često vrlo blago govori. Da bismo čuli nekoga tko govori tiho, treba da naučimo šutjeti, da naučimo voljeti tišinu. Ako neprestano govorimo ili smo okruženi bukom, ne možemo čuti tihe glasove. Stoga praksa lectio divina zahtijeva da se najprije smirimo, kako bismo bili u stanju čuti nama upućenu Božju riječ. To je prvi korak lectio divina, primjereno nazvan “lectio – čitanje”.
Čitanje ili slušanje, koje je prvi korak u lectio divina, vrlo se razlikuje od brzog načina čitanja na koji moderni kršćani čitaju novine, knjige, pa čak i Bibliju. Lectio je slušanje puno poštovanja; slušanje u duhu tišine i strahopoštovanja. Slušamo blagi šapat Božji koji govori nama osobno – ne glasno već intimno, iznutra. U lectio čitamo polagano, pomno osluškujući kako bismo čuli riječ ili rečenicu koja je danas za nas Božja riječ.
Drugi korak: meditatio – meditacija (razmatranje)
Jednom kad smo pronašli riječ ili odlomak u Svetom Pismu, koji nam govore na osoban način, moramo zaći u njih i “preživati” ih. Slika životinje koja preživa i mirno žvače svoju napola probavljenu hranu u davnini je korištena kao simbol kršćanina koji ponire u riječ Božju. Kršćani su uvijek prepoznavali svetopisamski poziv na lectio divina u primjeru Blažene Djevice Marije “koja je pohranjivala u svoje srce” ono što je vidjela i čula o Kristu (usp. Lk 2,19). U današnje su vrijeme za nas ove slike podsjetnik da moramo zaći u riječ, tj. memorirati je – i dok je blago sebi ponavljamo, dopustiti da prožme naše misli, nade, sjećanja i želje. To je drugi korak ili stupanj u lectio divina – meditatio. Meditiranjem dopuštamo Božjoj riječi da postane riječ nama upućena, riječ koja nas dodiruje i djeluje u našim najdubljim razinama.
Treći korak: oratio – molitva
Treći korak u lectio divina jest oratio: molitva koja se može shvatiti kao dijalog s Bogom, tj. razgovor pun ljubavi s onim koji nas je pozvao u svoj zagrljaj. Molitva je posvećenje, ona je svećeničko prikazivanje Bogu, onih dijelova našeg bića za koje prije toga nismo vjerovali da ih Bog želi. U toj molitvi – posvećenju dopuštamo riječi, u koju smo ušli i o kojoj smo razmišljali, da nas dodirne i promijeni dijelove našeg najskrivenijeg bića. Kao što svećenik u euharistiji posvećuje kruh i vino, Bog nas u lectio divina poziva da uzdignemo k njemu svoja najteža, bolom ispunjena iskustva, te da nad njima blago izreknemo iscjeljujuću riječ ili rečenicu koju nam je Gospodin dao u čitanju i preživanju (lectio i meditatio). U posvećujućoj molitvi (oratio) dopuštamo da nas Božja riječ dodirne i izmijeni.
Četvrti korak: contemplatio – kontemplacija (gledanje Boga)
Na kraju se jednostavno odmaramo u prisutnosti Onoga koji je svoju riječ upotrijebio kao poziv da prihvatimo njegov preobražavajući zagrljaj. Nikoga tko je ikad bio zaljubljen, ne treba da podsjećamo kako postoje trenuci puni ljubavi u kojima riječi nisu potrebne. Isto je i s našim odnosom prema Bogu. Tihi odmor, bez riječi, u prisutnosti onoga koji nas ljubi, ima u kršćanskoj tradiciji svoje ime: to je contemplatio (kontemplacija). Ponovno smo u tišini, bez riječi; ovaj put jednostavno se prepuštajući užitku prebivanja u Božjoj prisutnosti.
