Glas iz Karmela

O daru savršenstva koji je sv. Terezija imala

Četvrti dan devetnice

 karmel-bistrica kolumna

         Dvije su stvari potrebe da bi se došlo do savršenstva: velika želja i čvrsta odluka. Prvenstveno je velika želja za svetošću temeljno počelo da bi se postalo svetim. Dok s jedne strane Bog ne daje velikodušno svoje milosti, osim dušama koje su ih jako gladne, kao što je pjevala presveta Marija u svojoj mudroj pjesmi: “Gladne napuni dobrima.” S druge strane nama je potrebna ova želja da možemo ustrajati u naporu koji treba podnijeti da se zadobije ovo veliko blago savršenstva. Jer ono što se malo želi, malo se i trudi da ga se zadobije, a zadobiti ono što se mnogo želi svaki napor je sladak i lagan.

         Zato Bog naziva blaženima one koji su ne samo željeli, nego su gladni, to jest imaju žarku želju za svetošću. Blago onima koji su gladni i žedni pravednosti.

         Neka naše misli budu velike, ostavila nam je zapisano naš nebeski orao Terezija, kojoj je velika želja da se dopadne Bogu služila kao krila za veliki let prema savršenstvu. Naše želje neka budu velike i od toga će nam doći veliko dobro. A na drugom mjestu svetica kaže da ne treba slabiti želju nego gajiti povjerenje u Boga da ćemo uz napore malo po malo sa Božjom milošću doći gdje su došli mnogi sveci.

         Govorila je da je Božje veličanstvo prijatelj velikodušnih duša, ako idu ne s povjerenjem u same sebe, i ona je tvrdila iz iskustva da nikada nije vidjela neku dušu strašljivu i mlitavu koja bi u puno godina prošla toliko, kao ove duše u malo dana. Jer , kaže svetica, Gospodin se naslađuje toliko željom kao daje učinjena.

         O koliko uistinu su bile velike želje koje je ona imala dopasti se svom Gospodinu! Nije se ustručavala tvrditi o sebi, da iako je sva nesavršena, zbog toga je imala velike i savršene želje. Dolaze mi, drugdje je napisala, želje služiti Bogu s poletima koje ne znam izraziti, činilo joj se da bi podnijela sve; muku, mučeništvo i smrt. Uistinu za nju nije bilo teških stvari koje kad je shvatila da su Bogu drage, a da ih nije poduzela i dovršila. To ona sama zapisano tvrdi o svom Životu:

         “Sa svakom stvari, ma kako bila teška, koja je bila preda mnom hrabro sam se suočila”. Tako da je svetica iz iskustva sa sobom ovako zapisala: “Ostajem zapanjena, koliko koristi na duhovnom putu hrabriti se u velikim stvarima, da duša koja nema odmah snage, velikodušno poleti i snažno napreduje”. Ovdje daje veliku pouku da nije poniznost ne željeti postati svetim. “Neka poniznost bude prva, učila je ona, ali treba shvatiti, da đavao čini te izgleda kao oholost imati velike želje i nasljedovati svece”.

         Ali doći do savršenstva nije dosta imati samo veliku želju treba imati i čvrstu odluku, jer će želja bez odluke biti beskorisna, kako se to dogodi mnogim dušama koje uvijek žele, uvijek se napasaju željama ali se ne odluče provesti u djelo i tako ostanu u svojoj mlakosti bez da ikada napreduju. “Ja bi htjela”, napisa o tome svetica, “molitvu koja u malo vremena uzrokuje velike učinke, više nego ono od mnogo godina, u kojoj duša ne odluči učiniti nešto što vrijedi za Boga.

         Sv. Bernard kal,e da mnogi ne postaju sveci jer se ne ohrabruju. To je oplakivala i svetica govoreći: “Mnogi koji bi se mogli uspeti do vrha ostaju u podnožju gore”. Kod susreta ona je obećavala da kada neka duša, samo da se Bogu svidi, poduzme odlučno neko djelo, lako do svega dolazi. Piše u fondacijama, ovdje odgovara Gospodine riječ tvoga proroka, da izgleda naporan tvoj zakon, svjedočim da ne vidim niti ne znam kako je uzak put koji vodi do tebe. Kušala sam u mnogim stvarima – tvrdi svetica – da tko odluči na početku učini sve ma kako izgledala teška stvar, ako se čini zato da se Bogu dopadne ne treba se bojati. Đavao – kaže ona – se jako boji odlučnih duša, te tvrdi da kad kuje spletke da im nanese štetu bude njima na korist.

Takva, kako je učila druge, bila je sveta majka Terezija. Kada je bila pozvana predati se potpuno Bogu, dala se bez zadrške s tolikom odludnošću, da je na kraju obavezala se tražiti više se dopasti svome ljubljenome došla je do toga da je učinila veliki zavjet koji je zbunjivao svece, zavjet činiti uvijek ono što je shvatila kao savršenije.

         Time je pokazala veliku i odlučnu svoju dušu kojom je htjela doći do najuzvišenijeg savršenstva do kojega može doći duša ovdje na zemlji kako bi dopala Bogu svim svojim snagama.

         Plod razmatranja: Neka plod ovog razmatranja bude žudnja i istinska želja, kao kod sv. Terezije, odlučiti svim srcem predati se Bogu nastojeći uvijek sve više napredovati u savršenstvu. Dobro je govorio veliki sluga Božji p. Hipolit Durazzo iz Družbe Isusove, kao što se čita o njegovu životu, da ljudi iz svijeta nisu nikada zasićeni dobrima ove zemlje u ovom životu, i uvijek ih više traže; između ostalog kažu: “Dosta nam bilo koje mjesto u Raju”.

         Tko uistinu susretne i ljubi Boga, a ne svijet, zadovoljava se s bilo kojim mjestom na ovoj zemlji, a nebeska dobra uvijek sve više traže bez da se zasite. Slično je govorio dobri otac: “Da bi postali sveti treba živjeti bez da se žele druge stvari, osim one po kojoj se sve postiže da živimo po volji Božjoj.

         Nakon želje treba čvrsta odluka potpuno se predati Bogu. Bog nam već daje želju. Ova želja je jasan glas kojim nas poziva na ljubav. Već nas je više puta zvao, što čekamo? Čekamo li da nas više ne pozove i da nas napusti? Treba jedanput čvrsto odlučiti okrenuti leđa svemu što nije Bog. Nije više trenutak odupirati se ljubavi Gospodnjoj koji jedini zaslužuje da ga ljubimo. Treba prekinuti svaku navezanost na ovu zemlju koja nas prijeći da budemo potpuno Božji. Odluka, odluka. Bog. Samo Bog i ništa drugo.