Glas iz Karmela

Temeljni je izlazak iz krize – molitva

karmel-bistrica-kolumnaPrije svega čestitamo svim Josipima i Josipama sretan imendan. I s ovom emisijom završavamo promišljanje pokojnog dr. Ivančića o molitvi.

„Čitajući Tomu Akvinca i njegov govor o molitvi, naići ćemo na predivne misli o molitvi koje, čini se, više potječu iz njegova iskustva nego iz njegova filozofskog duha, ili da bi ih izveo samo iz Svetog pisma. Toma smatra da je molitva poslije krštenja nužna da bi se čovjek odrvao napastima izvana i iznutra. On osobito naglašava govornu molitvu i drži da je molitva važnija od drugih religioznih kreposti. Naglašava također da Oče naš ne treba moliti samo onim riječima, nego moliti za ono što je sadržaj te molitve.

Rimski obrednik Red pristupa odraslih u kršćanstvo, preveden i izdan u nas 1974, u uvodu iznosi izvorne misli o obraćenju i molitvi kao preduvjetima za obnovu Crkve. Tu se ne govori samo o onima koji se spremaju na krštenje nego i o onima koji su krštenje već primili ali ga dosljedno ne žive (usp. br. 295). Taj dokumenat traži da se vjernike dovede do obraćenja, do predan ja Duhu Svetome te da se za njih moli i da oni mole kako bd se iznutra prosvijetlili i očistili te tako stekli iskustvo i plodove Duha (usp. br. 4 i 7c, d i 13). Traži se također uspostavljanje zajedništva s Bogom u Kristu te posebno poučavanje u molitvi, kako da zazivaju Boga. Na taj način može se doći do izvanjskih znakova unutrašnjih promjena, kaže taj obrednik (usp. br. 15 i 16). Treba ih također poučiti da prime ne samo sakramente Kristove nego i dar Duha Svetoga, a to se postiže više molitvom nego katehezom, naglašava ovaj dokumenat (usp. br. 24 i 25). Traži se također za njih molitva za liječenje nutarnjih psihičkih rana (usp. br. 25, 1). Ovaj obrednik posebno traži iskustvo primljenih sakramenata. Potrebno je biti obnovljen Duhom, okusiti Božju Riječ, postići zajedništvo s Duhom Svetim i otkriti kako je sladak Gospodin. Iz tog osnovnog kršćanskog iskustva crpe se novi osje­ćaj vjere i novo shvaćanje Crkve i svijeta (usp. br. 38).

Iz svega toga proizlazi da je Crkva danas postala svjesna da se bez iskustva vjere i darova Duha Svetoga ne može djelotvorno svjedočiti i prema tome uspješno obnoviti Grkva danas. Papa Pavao VI. piše: »Ima u evangelizaciji niz metoda, koje su dobre, ali ni najsavršenije od njih ne bi mogle nadomjestiti tiho djelovanje Duha. Bez njega ništa ne vrijedi ni najvještija priprava navjestitelja. . . Sve se psihološke i sociološke do u tančine razrađene sheme bez njega ubrzo pokazuju bezvrijednima. . . Isto i mi potičemo sve blagovjesnike da neprestano mole Duha Svetoga s vjerom i žarom te da se razborito prepuste da ih vodi On kao konačni nadahnitelj u njihovim planovima, u njihovim pothvatima, u njihovu evangelizacijskom djelovanju.« Toga dakle iskustva i darova Duha nema bez molitve, kojoj prethodi i u kojoj je stalno prisutno obraćenje. Prema tome ono što je u počecima Crkve bilo važno, a što se tokom povijesti Crkve gubilo ili zapretavalo i uvijek iznova obnavljalo i otkrivalo, nasušno je potrebno suvremenoj Crkvi. U tome Crkva otkriva svoje središte. Gubitak baš toga središta smatra se najvećom nevoljom današnjeg vremena.

Zaključne misli

Krizne situacije u Crkvi jesu vremena koja upozoravaju da je nešto zaboravljeno, zapušteno ii previđeno u Tijelu Kristovu. One usmjeruju na intenzivno traženje. Ono što se traži može se više ili manje jasno otkriti u prvotnom kršćanstvu, jer je Crkva svih vremena u njemu sadržana. Ono ima svu Objavu koja se tokom vremena u Crkvi posvješćuje.

»Gubitak središta« smatra se osnovnim zlom suvremene Crkve. Govori se o gubitku baze s koje bi sve postalo jasno. Kao da Crkvi nedostaje znak raspoznavanja svojega identiteta, kako od ateizma tako i od religija. Hermeneutski problem je aktualan. Ono što se čini jasnim nije uopće ili je jedva jasno. Teoretskom dijelu manjka iskustveni dio. Ljudskom nedostaje božanski. Zemaljskom nebeski. Odnos razuma i vjere, milosti i naravi kao da opet postaje snažno aktualan. Tajna i otajstvo, misterij i filozofske istine traže svoje razjašnjenje. Ali više od svakog razjašnjenja čovjek u Crkvi i izvan nje traži svoj spas. Čovjek je izgubio svoje središte, svoju sigurnost, oslonac, osnovicu na kojoj se može smisleno živjeti. Negativna i pozitivna strujanja u našem vremenu pokazuju da je iskustvo u pitanju, iskustvo onog što nadilazi samog čovjeka i što daje čvrstu osnovicu znanosti i svakom napretku.

 Put do iskustva je molitva shvaćena u širem smislu, kao razgovor i oslanjanje na Boga. Ateizam se boji organiziranih religija. Religije se — a s njima i kršćanstvo — plaše ateizma i bacaju se u teoretsku zaštitu kao protutežu ateizmu. Treći, neutralni dio u svijetu dao se na meditaciju, molitve, zajedništvo u Duhu. Sve je to ili na rubu Crkve ili pak na rubu ateizma.

Čini se da je temeljni izlazak iz krize molitva, onakva kakvu traži suvremena potreba, molitva koja doziva iskustvo Boga među ljudima i time iskustveno otkupljuje čovjeka. O takvoj molitvi sigurno treba još opširnije.“