Bez molitve ne može se ništa
U prošle četiri nedjelje razmišljali smo o molitvi uz tekstove nedavno preminulog dr. Tomislava Ivančića, čiju veličinu, kad se napravi presjek njegova bogatog i plodnog života, nije moguće izmjeriti. Ostavio je duboki trag u našoj mjesnoj Crkvi i šire. Nastavljamo s njegovim promišljanjem o molitvi:
„Jasno je da se stvar Kristove Crkve nikako ne može unaprijediti samo propovijedanjem. Ono je nužno, ali je to samo polovica posla. Potrebna je snaga Duha Svetoga. Duh Sveti se međutim dobiva molitvom. Drugim riječima, molitva je uz propovijedanje jednako važna kao i propovijedanje. Ili, možda, čak i važnija. Bez Duha Svetoga, dakle bez molitve, ne može se ništa. »Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako ostannete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite, i bit će vam« (Iv 15, 5—7).
Apostoli to i čine što im je kao u baštinu ostavio Isus. Sve vrijeme poslije uzašašća oni mole. Zato se na njih spušta u silnom i do sada nepoznatom načinu Duh Sveti. Daje im da govore za sve razumljivim jezicima, da apostolska riječ potrese srca i obraća savjesti (usp. Dj 2, 3—13 te 2, 37—41). Apostoli najprije znaju za što mole. Isus im je obećao Duha Svetoga i oni znaju da njihova molitva ne može biti uzaludna. Ona ima određeni cilj i to onaj koji im je postavio Isus. Njihova molitva je zatim jednodušna i postojana. Jednodušnost je preduvjet za dobru molitvu kao i postojanost (usp. Mt 10, 22). »Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Ta gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima« (Mt 18, 19—20). Apostoli i prva kršćanska zajednica bili su postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama (usp. Dj 2, 42). Išli su moliti časove u hramu (Dj 3, 1) i sastajali se u trijemu Salamonovu (usp. Dj 5, 12). Zato se u prvoj Crkvi događaju čudesa tako da su donosili bolesnike i iz gradova oko Jeruzalema i opsjednute nečistim duhovima i svi su ozdravljali (usp. Dj 5, 16). Mole po kućama spontano tražeći od Gospodina da bi se po rukama apostola događala znamenja i čudesa. »I pošto su se pomolili, potrese se mjesto gdje su bili sabrani d svi se napuniše Duha Svetoga« (usp. Dj 4, 23—31). Ovdje treba istaknuti da se ova molitva kao i sve što je iza toga slijedilo dogodilo, kad su se Petar i Ivan vratili ispred Velikog vijeća u kuću među sabrane kršćane, dakle nakon što su već primili Duha Svetoga na dan Duhova (usp. Dj 2, 1—4).
Ovdje se međutim kaže kao i za dan Duhova istim riječima: »Svi se napuniše Duha Svetoga.« Drugim riječima, Duh Sveti nije onaj koji je ispunio Crkvu samo na dan Duhova nego onaj koji ju kroz svaku molitvu uvijek iznova puni svojom snagom i sobom. Molitva je dakle ona po kojoj se prima uvijek nova i nova snaga Duha Svetoga. Slično se događa i s Pavlom koji se također u Damasku ispunja Duhom Božjim (usp. Dj 9, 17). No, na njega opet u Antiohiji polažu ruke, i to svi prisutni kršćani, i mole te se on tako puni Duhom i odlazi na prvo misijsko putovanje. U slučaju Kornelija u Cezareji događa se da Petar držeći govor vidi da su Kornelije i njegovi ukućani primili dar Duha Svetoga jer su ih čuli govoriti drugim jezicima i slaviti Boga. I to onog istog Duha Svetoga, kojega su primili apostoli na dan Duhova. Petar naime to doslovno kaže: »I kad počeh govoriti, siđe na njih Duh Sveti kao na nas u početku« (Dj, 11, 15). Uvjet za to primanje Duha Svetoga bio je kod Kornelija ispunjen riječima koje nam donose Djela apostolska: »Djelio je mnogo ‘milostinje narodu i bez prestanka se molio Bogu« (usp. Dj 10, 2). On je već prije molio. Zato je bilo dosta da Petar sad još samo propovijeđu navijesti Isusa Krista. Dakle, za čudesno djelovanje Duha Svetoga traži se uvijek dvoje: molitva i propovijed, iako nije određen redoslijed. Molitva je učinila i čudo da je Petar bio izbavljen iz tamnice. U Markovoj kući bila je sabrana zajednica koja je cijelu noć molila za njegovo oslobođenje (usp. Dj 12, 12). Kad Pavao i Barnaba po Crkvama postavljaju starješine, tada to čine uz ostalo molitvom i postom (usp. Dj. 14, 23). Apostoli uvijek mole, i to ne samo službene molitve nego u svakom času sami i s drugima. Tako Petar u Jopi (usp. Dj 10, 9), Pavao i Sila mole i pjevaju hvalu Bogu u tamnici u Filipima (usp. Dj 6, 25). Petar klečeći moli kraj tijela Tabitina (usp. Dj 9, 40). Iza svih tih molitava slijedila su Božja djela. Petar ima viđenje u Jopi, kod Pavla i Sile vrata tamnice se otvaraju iza velikog potresa, Petar uskrisava Tabitu.
