KRISTOVA RUKA VODI SVE

Terezija je bila uvjerena da se ništa ne događa bez volje Božje. “Sad bolje razumijem nego ikad prije”, napisala je, “da su i najbeznačajniji događaji u našem životu pod Božjim vodstvom”. “Kristova ruka je ta koja vodi sve. Njega samoga trebamo u svemu vidjeti”. “Volim sve što mi daje dobri Gospodin”  – to je izraz koji je voljela ponavljati. Zbog toga je i odbila izraziti bilo kakve osobne želje. Najviše je voljela ono što je Bog izabrao za nju.

Govoreći o Isusovom ponašanju prema njoj, šaljivo je izjavila: “Zadovoljna sam onim što On čini. Kad mi se čini da me zavarava, dajem mu svakakve komplimente. Tada više ne zna što bi sa mnom”. Smatrala je da je ovo potpuno, bezuvjetno prihvaćanje božanske volje istinsko sredstvo da se duša uvijek očuva u miru: “Moje je srce puno volje Božje; pa ako se išta prelije preko toga, ne može se ništa ni dobiti. Uvijek ostajem u stanju mira kojega ništa ne može poremetiti”.

Uistinu, onaj tko ispunjava Božju volju, prebiva u miru, a “izvan božanske volje ne možemo učiniti ništa za Isusa ili za spas duša”.

Na kraju je potvrdila da bi bolje upoznala volju Božju, preferirala je neprestano upirati oči u Isusa kako bi otkrila što Mu se najviše sviđa.

Predati sebe ne znači da postajemo lijeni i neaktivni. Predanje uvijek podrazumijeva napor s naše strane da surađujemo s milošću. Pretpostavlja suradnju s milošću. Terezija nikada nije propustila dati tu suradnju.

Terezija nije odjednom postigla savršeno predanje: “Trebalo mi je puno vremena prije nego što sam se utvrdila u tom stupnju predanja”, priznala je majci Agnezi, “ali sada sam to dosegla”. Dobri Bog me je uzeo u Njegov zagrljaj i tamo me smjestio.

Bilo je to krajem 1895. godine – kao što smo već spomenuli, Terezija, prosvijetljena Duhom Svetim, jasno je vidjela nadmoć ovoga puta i u njemu prepoznala pravo sredstvo za postizanje savršenstva ljubavi. “Isus je zadovoljan”, rekla je sestri Mariji od Presvetog Srca, “da mi pokaže jedan jedini put koji vodi do Peći ljubavi. To je predanje malog djeteta koje ide spavati bez straha u naručju svoga oca”.

Ništa joj nije moglo biti od veće pomoći u onom razdoblju života kad je morala mirno podnijeti najstrašnija iskušenja. Zapravo je sačuvala nepromjenjiv mir tijekom tog dugog iskušenja. Onima koji su se pitali pri pogledu na toliku smirenost na vrhuncu njezinih patnji i napuštenosti, rekla je: “Moje je srce puno Isusove volje. Kad se bilo što prelije preko toga, ne prodire duboko. To je, najviše površni otpad koji pluta poput ulja na prozirnoj vodi. Oh, kad moja duša prethodno ne bi bila ispunjena (Isusovom voljom)! Kad bih bila izložena brzim izmjeničnim valovima radosti i žalosti koje doživljavamo na zemlji, obuzela bi me poplava gorke tuge. Ali ti prolazni osjećaji dodiruju samo površinu moje duše i ja dalje ostajem u dubokom miru koji ništa ne može poremetiti”.

Kad se Karmel iz Hanoja obratio sestrama Karmela u Lisieuxu, Terezija bi prihvatila otići tamo, da je nije spriječila bolest. Mogla bi oštro osjetiti izgnanstvo, ali bez obzira na to, bila je odlučna krenuti. “Dugo vremena”, rekla je, “ja više ne pripadam samoj sebi. U potpunosti sam se predala Isusu. On može raditi sa mnom što želi. Poticao me da poželim potpuno izgnanstvo“.

Na to predanje gledala je kao na odvezivanje, oslobođenje koje će joj olakšati let u nebo. “Majko moja”, rekla je Majci Mariji Gonzagi, “sada mi se čini da više nema ničega što bi spriječilo moj let, jer više nemam neke velike želje osim da umrem od ljubavi… Oh! Kako je slatko prepustiti se zagrljaju dobrog Boga, bez strahova i želja“.

Čak je ni pomisao na vječno blaženstvo nije natjeralo da se odrekne stava predanosti. Pa ipak, kako je gorljivo čeznula za nebom u prijašnjim danima! „Kad biste znali”, priznala je, „kako ostajem smirena pri pomisli da ću uskoro otići u nebo! Pa ipak, vrlo sam sretna, ali ne mogu reći da osjećam veselje ili radost.