Glas iz Karmela

ODRICANJE KOD SV. MALE TEREZIJE (4)

U klauzurnu zajednicu, u kojoj su šutnja i samoća uobičajeni, vijesti iz vanjskog svijeta rijetko ulaze, a redovnice su sklone raspitivati se o onome što je rečeno ili učinjeno tijekom njihove odsutnosti. Terezija nije imala takvu znatiželju. Nije ispitivala druge kada su propustile nju izvijestiti o onome što je rečeno tijekom rekreacije ili je obavijestiti o bilo čemu što je novo. Postavljala je samo pitanja o stvarima koje joj je bila dužnost znati.

Kad trpimo, volimo drugima reći o tome i od njih primiti utjehu. Terezija je svoje patnje i muke zadržala za sebe. Njezino je mišljenje bilo da nas rasprava o takvim stvarima uznemirava, a ne da nam daje olakšanje, dok se odričući govoriti o tome crpimo svjetlost i pomoć od Boga.

Činilo se da joj život teče mirno i ugodno, ali u stvarnosti je u svakom trenutku prakticirala duboko i potpuno odricanje. Sljedeći primjer može poslužiti da pokaže do kakvih je krajnosti bila vođena svojim duhom žrtvovanja. Jednog dana malo prije smrti, kad su njezine tri sestre bile s njom, dvije od njih predložile su joj da svoj posljednji pogled usmjeri na Majku Agnezu, koju je uvijek nazivala “malom majkom”. “Ne”, odgovorila je, “jer to bi bilo previše popuštanje ljudskoj naravi. Ako dobri Gospodin to dopusti, dat ću svoj posljednji pogled mojoj Priorici” (koja je u to vrijeme bila majka Marija Gonzaga). Nekoliko dana kasnije rekla je majci Agnezi još jednom: “Bit će mi drago umrijeti na rukama naše Majke (Gonzage), jer ona predstavlja dobrog Boga. Kad bih umrla na Vašim rukama, moglo bi u tome biti previše prirodne naklonosti. Radije želim sve imati na nadnaravnoj razini“.

Terezija nije popuštala prirodi. Odrekla se čak i najzakonitijih sklonosti svoga srca. Bila je uvjerena da bez odricanja ništa ne može imati stabilne temelje: “Neophodno je za mene da u svemu susrećem odricanje i žrtvu… jer čini mi se da ne možemo postići ništa dobro dok se upuštamo u traženje samih sebe”.

Osjećala je, prije svega, da je nemoguće istinski ljubiti i potpuno se predati Bogu bez potpunog samozaborava. „Sjetite se“, rekla je, „one duboko istinite riječi iz knjige Nasljeduj Krista: „Čim počnemo tražiti sebe, u tom trenutku prestajemo ljubiti“. A drugom prilikom  je rekla: „Prava ljubav se temelji samo na potpunom samozaboravu i tek nakon što nismo navezani niti na jedno stvorenje, pronalazimo Isusa“.

Jednom od svoje duhovne braće je rekla: “U ovom trenutku kad sam spremna pojaviti se pred Bogom, bolje nego ikad razumijem da je potrebno samo jedno: raditi isključivo za Njega, a ne činiti ništa za sebe ili za stvorenja“.

Česte su prilike za odricanje u bilo kojem životnom staležu. Ne moramo ih tražiti; na svakom su koraku na našem putu. Ne propustimo niti jednu od njih. To su „male žrtve“ o kojima Terezija govori. One nam – bolje od mnogih važnih postupaka – omogućuju da dokažemo Isusu da Ga ljubimo i pomoću njih postajemo dionici Njegovog djela spašavanja duša.

Jedna rečenica, koje se prisjetila njezina sestra, pokazuje nam u kojoj je mjeri primjenjivala na sebi takve žrtve: “U mojoj smrti, kad ću vidjeti dobrog Boga i Njegovu spremnost da me ispuni svojom nježnom ljubavlju, za vječnost; kad neću više biti sposobna dokazivati ​​svoju ljubav žrtvama, ako ne bih učinila sve što sam mogla učiniti tijekom svog smrtnog života da Mu ugodim, ta će mi misao biti nepodnošljiva“.

Terezija nije imala razloga za takve strahove, jer znamo da je uvijek činila sve da udovolji Bogu. Ljubila Ga je svim srcem i potpuno Mu se predala do posljednjeg trenutka.