Glas iz Karmela

karmel-bistrica-kolumnaSuhoća u molitvi

Što se podrazumijeva pod pojmom suhoća? Suhoća

Suhoća je izostajanje utjehe koju duše obično kušaju u duhovnom životu, osobito u prvo vrijeme iza obraćenja na bolji život. Duša koja je svjesna da posjeduje obilniji duhovni život, osjeća neku radost, jer je psihološka zakononistos da se čovijek veseli kada zna da posjeduje veliko dobro. Ipak obilan duhovni život ne stoji u toj utjehi, pa je čak i ne traži. On može postojati i razvijati se izvan svake utjehe, jer je prava pobožnost jedino u spremnosti volje da služi Bogu.

Je li suhoća zlo?

Moralno postojanje suhoće ovisi o uzroku koji je proizvodi. Ako u duši nestane utjehe, ali u volji postoji odlučnost da se predamo Gospodinu, suhoća ne samo da nije zlo, nego može biti prilika za dobro. Proizlazi li suhoća iz oslabljene volje, ona znači nazadovanje u duhovnom životu.

Ima li dakle i suhoće s krivnjom? Naša krivnja zbog suhoće

Zacijelo ima. To je ona suhoća koja ima svoj izvor u našoj nevjernosti, a ona može biti manja ili veća. Duša koja je pozvana od boga na život velikodušnosti i mrtvenja te je neko vrijeme udovoljavala tomu, a onda postala tjeskobna podajući se traženju sitnih ljudskih zadovoljstava, nije više vjerna pozivu Gospodina, nego gubi svoju prvotnu revnost i volja joj ostaje oslabljena. Ipak je mnogo nevjernija ona duša koja zapada u mlakost čineći otvorenih očiju lake grijehe. Takva duša ne može snažno očitovati svoju ljubav prema Gospodinu upravo zato, jer ta ljubav nije ostala snažna pa stoga zapada u suhoću. Jedini put k ozdravljenju jest da se popravimo vraćajući se prvotnoj revnosti i velikodušnosti.

Ima li suhoće u uzrocima koji ne zavise o našoj volji?

Nema sumnje da je ima. I same okolnosti u kojima se razvija ljudski život jesu prilike za suhoću. One mogu pruzrokovati u nama osjećaj neprijatnosti (nelagodnosti) koji nas lišava svake utjehe u duhovnim vježbama, fizička izmorenost i pospanost, fizička neraspoloženja, bolne skrbi koje iscrpljuju, sitne zadjevice i neshvaćanja često su nam povod opterećenosti, gubljenja živaca, potištenosti te dovode duh u bolno stanje koje nam oduzima svaku mirnu i spokojnu radost. U tom obliku suhoće duša se mora strpjeti, znajući, da podnoseći suhoću za ljubav Božju prinosi Gospodinu najmiliju žrtvu koja dokazuje stvarnost njezine ljubavi.

Može li suhoća također doći od Boga?

Zacijelo može pa i u prethodnom slučaju valja reći da suhoća dolazi od Boga, jer Božanska Providnost uređuje sve okolnosti života. Ali koji puta zatajenje utjehe koju duša osjeća u molitvi jest izravnije djelovanje Boga, navlastito kada On stavlja dušu u položaj da ona ne može razmatrati uz pomoć mašte i vježbati se u proćućenim činima ljubavi. Ta se pojava susreće često kod osoba s obilnijim unutrašnjim životom poslije nekog vremena revnovanja u molitvi. Sv. Ivan od Križa uči da tom vrstom suhoće Gospodin poziva duše na jednostavniji oblik molitve koji on naziva ‘početnom kontemplacijom’.

Kako se duša ima vladati u toj suhoći?

Duša ne smije ići za tim da silom nastavlja razmatranje, kako se često smatra obvezanom da to čini. Umjesto toga volja ga jednostavno napustiti i da se trsi da ostane spokojna u prisutnosti Boga, pazeći na njega jednostavnim pogledom vjere i želeći na svaki način da Mu ugodi. Malo po malo taj će pogled vjere postati lakši i puniji ljubavi pa će duša iz stanja bolne suhoće prijeći potpuno u mirno otpočivanje u Bogu.

Kako duša može znati da njezina suhoća potječe od Boga?

Znak da suhoća potječe od Boga jest u tom što duša u njoj ustraje u revnovanju oko kreposti i pobožnih vježba premda u njima kuša samo neprijatnost. Naravno, tada duša manje uspjeva, jer je u to vrijeme vježbanje u krepostima mnogo teže. Ali ponovni napori dokazuju da je njezina volja ostala odlučna. Takva suhoća ne potječe dakle od skrivljene slaboće volje, nego je djelo Gospodnje.

Kakav cilj ima Bog kada šalje duši suhoću?

Bog tom kušnjom hoće dušu osloboditi djetinjaste osjetljivosti da je ponese u čistije i stalnije područje volje. Ne nalazeći više nikakve hrane za svoj duhovni život među lijepim predodžbama i slatkim dojmovima (kako ju je imala prije kad joj se sve polazilo za rukom), duša je primorana da se odlučno lati vježbanja u vjeri i ljubavi. Budući da je to također volja Božja, djelovanje milosti dolazi ususret naprezanju duši koja će bez sumnje napredovati velikim koracima u duhovnom životu koji će postati mnogo ‘sadržajniji’ nego prije. Suhoća poslana od Boga nije dakle samo kušnja, nego, još više, najveća milost u kojoj se duša ne smije obeshrabriti, nego je mora uzvratiti velikodušnošću.