Glas iz Karmela

karmel-bistrica-kolumnaŠtivo kao pomoć pri razmatranju

 

Nastavljamo s pitanja vezana uz korištenje štiva pri razmatranju.

Možemo li odabrati štivo također iz života svetaca?

Ni životopisi svetaca nisu isključeni osobito jer se mnoge duše osjećaju ganute više primjerom svetaca koji si proživljavali duhovnu nauku, nego spekulativnim izlaganjem te nauke. Treba ipak paziti da ne čitamo iz radoznalosti i da ne produžujemo beskorisno svoje štivo. Zato nije zgodno čitati kao pripravu za razmatranje kakav novi životopis zato jer on razbuđuje maštu. Bit će bolje da se po mogućnosti zadovoljimo kakvim sintetičkim profilom kojega prethodno proučavana lika.

Kako čitati?

Prije svega valja čitati pažljivo, jer je svrha štiva «naći» predmet za saobraćaj s Gospodinom. Zato valja čitati i s nekom određenom polaganošću, jer će nam inaće zgodni predmeti izbjeći pažnji. Osim toga valja čitati pobožno i sabrano, jer je to dobro raspoloženje srca, naglašavajući u nama ‘traženje’ nečega korisnog za dušu, čini nas pažljivima, osjetljivijima za dobre ideje. Onda ćemo lakše predviđati plodne teme i također pripraviti na neki način osjećaje, što ćemo ih izraziti, i odluke koje želimo donijeti. Sve to bez velikog ‘vezanja’, jer to nije svrha štiva, budući da nam ono ima naprosto pomagati prema našim potrebama. Dodajmo još, da štivo, ako se vrši zjednički mora biti kratko, da ne dosađuje onima koji se ne služe njime, a tih ima mnogo.

Možemo li se povratiti na štivo za vrijeme molitve?

To nije isključeno. Dapače se može preporučiti u kojoj osobitoj zgodi. Uistinu, sv. Terezija nije nikad išla na molitvu, a da nije nosila sa sobom knjigu. Možda ćemo koji put biti tako rastreseni te će napraktičniji način za vraćanje ka Gospodinu biti taj da štivom prenesemo pamet na koju dobru misao. Pa i onda, kada je u razumatranju i u odnosu s Gospodinom pažnja otežana od umora, često je zgodno držati pred očima našu temu razmatranja. To je vanjska pomoć za našu pažnju. Ipak valja paziti da se molitva ne pretvori naprosto u neko štivo. Ona mora postati u najmanju ruku razmatrano štivo na kojem se zaustavljamo da dadnemo mjesto čuvstvima i odlukama. Onda i samo štovo postaje sredstvo našeg intimnog odnosa s Bogom.

 

Razmatranje i razgovor

 

Da li karmelićanski pisci obrađuju razmatranje uvijek na isti način?

U karmelićanskih se pisaca može opaziti gdjekoja razlika u načinu podavanja razmatranja, ali u biti se svi podudaraju. Neki govore o njem bez razlučivanja pojedinnih elemenata, a drugi razlučuju meditacijsku refleksiju i čuvstveni razgoor ‘kontemplacijom’. A neki u istom meditacijskom dijelu razlučuju predodžbu i refleksiju. Tko ne klasificira izričito tih različitih elemenata, pravi ipak neku aluziju na njih. Možemo dakle tvrditi da većina karmelićanskih pisaca razlučuje tri elementa u razmatranju:

1.      predodžbu, djelo mašte;

2.      refleksiju, djelo razuma;

3.      razgovor, prvenstveno djelo volje.

U čemu se sastoji predođžba?

To je djelatnost maštanja kojom dajemo «u sebi», tj. bez prisutnosti predmeta oblik nekoj vrsti slike ili prdodžbi misterija, o kojem želimo razmatrati, ili prema prilikama, predodžbi osjetnih predmeta od kojih se naša refleksija uzdiže k Bogu.

Čemu ima služiti predodžba?

Njezina je svrha da olakša rad refleksiji koja se prirodno oslanja na predodžbu, odnosno maštu. Lako je misliti na bičevanje ako držimo pred sobom sliku koja ima prednost da učvršćuje uza se na neki način maštu, koja bez predmeta na kojem se može zadržati, lako luta kojekud, dok fiksiranost maštovne spoznaje pomaže na svoj način fiksiranosti razumske spoznaje.

Je li predodžba uvijek nužna?

Karmelićanski pisaci ne naglašavaju bezuvjetnu potrebu toga elementa u razmatranju nego nam više naznačuju kako on može biti koristan. Ta je korist očevidna kada promatramo život Krista ili svetaca. I u promatranju najapstraktnijih misterija, kao npr. Božjih svojstava (atributa), razum može polaziti od osjetnih stvari predočenih maštom. Tako se može npr. od prirodnih ljepota uzdizati k Vrhovnoj ljepoti – k Bogu.

Karmelićanski bogoslovi u tom smislu razlučuju pojedine slučajeve u kojima može nalazit onaj koji razmatra. Neke osobe imaju živu maštu koja lako predočuje stvari, a druge se osjećaju tako reći nesposobne da stvore bilo kakav lik. Prvi će učiniti dobro ako se posluže tom svojom lakoćom predočavanja, dok je drugima korisno znati da se ta vježba ne mora izvršiti bezuvjetno. Maštovne predodžbe, da bi bile korisne, ne moraju biti mnogo savršene, štoviše, i neodređenija predodžba može zadovoljiti svrsi.