PRAKTICIRANJE LJUBAVI PREMA BLIŽNJEMU (3)

Ponekad se dogodi da sestra u samostanu uzme nešto što je drugome stavljeno na raspolaganje i ne obavijesti dotičnu osobu. Ili, opet, ona uđe u ured druge sestre i tako uznemiri tu sestru. Strpljenje se u takvim prilikama stavlja na tešku kušnju i teško je sačuvati duh ne navezanosti.

Terezija preporučuje da se u takvim okolnostima ponašamo ponizno, trebali bismo tražiti povratak dotičnog predmeta kao da smo siromašni prosjaci. Ako čak i tada naiđemo na odbijanje, trebali bismo biti spremni to prihvatiti i odreći se svojih osobnih zahtjeva. Ništa ne smije dati prednost miru i radosti koja će preplaviti dušu onoga koji zna biti istinski siromašan duhom.

Ovu bratsku ljubav trebamo iskazivati prema svima bez razlike. Razumljivo je da nam je lakše prakticirati dobročinstvo prema nekim osobama nego prema nekim drugima. Postoje osobe prema kojima osjećamo privlačnost zbog prirodnog karaktera ili duhovnih svojstava koja nalazimo u njima. Postoje i drugi prema kojima osjećamo određenu antipatiju; nismo skloni tražiti njihovo društvo, niti se čini da su nam privlačni. Nijedna od ovih tendencija nije zla sama po sebi. Isus i sveci su imali posebnu ljubav prema određenim dušama i pokazali su svoju naklonost prema njima. Međutim, u redovničkom životu iskazivanje posebne naklonosti ili antipatije može ometati izvršavanje bratske ljubavi. To može ometati sklad zajednice i  može dovesti do ozbiljnih problema. Stoga moramo paziti na jedno i biti na oprezu protiv drugoga.

Terezija je namjerno tražila društvo sestara kojih su se, zbog njihovih nesavršenosti, drugi klonili ili one koje su joj najmanje godile. S jednom od sestara bilo je vrlo teško živjeti zbog njezinog teškog karaktera i neugodnog načina odnosa prema drugima. Terezija se prisilila da se prema njoj ponaša “kao prema osobi koju najviše voli”. U trenutcima kad je bila u iskušenju da oštro odgovori, prema sestrinoj grubosti odnosila se prijateljski s osmijehom. To je redovnicu toliko zbunilo da je jednog dana pitala Tereziju zašto je ona njoj bila tako privlačna. Terezija je odgovorila da se smiješila svaki put kad bi se srele jer joj je “drago što je vidi”. Pričajući kasnije o ovom događaju, dodala je s treptajem u očima: “Naravno da joj nisam rekla da glumim iz nadnaravnog motiva”. Od same Terezije doznajemo da je njezino milosrđe prema toj sestri za nju steklo toliko veliku milost da od tada više nije imala poteškoća u prakticiranju te kreposti.

Kad su joj se drugi požalili na neugodan karakter te redovnice, ona je odgovorila: “Budite vrlo ljubazni prema toj sestri. Tu su onda na djelu i milosrđe i vježbanje strpljenja. Ne smijemo dopustiti da se naše vlastite duše uznemire i priklone unutarnjoj gorčini. Moramo zasladiti svoj um milosrdnim mislima. Nakon toga, praksa strpljenja postat će gotovo nešto prirodno”.

Kad joj je bilo nemoguće utješiti ili pomoći sestri, molila se da Bog to učini. Onima koje su bile u iskušenju da se naljute na sestru koja ih je uvrijedila, savjetovala je molitvu za nju, tj. da mole Boga da je nagradi za patnju koju im je nanijela. „Kako ćemo dokazati svoju ljubav prema Isusu“, pitala je, „ako se ne ponašamo blago i milosrdno prema onima koji nam nanose patnju?“.

Kad je i sama patila od drugih, šutjela je i nije se o tome brinula. Njezina je ljubav prema bližnjemu bila toliko delikatna da je pokušavala poštedjeti druge poniženja koje su mogli osjetiti kad su shvatili pogrešku koju su učinili. Bila je tako velikodušna da se ponudila da njeguje bolesnu sestru kojoj nitko drugi nije mogao ugoditi. Opis ovog iskustva napisanog u njezinom divnom stilu pokazuje kako je Bog blagoslovio njezinu strpljivost i njezinu ljubav. U ovom je slučaju bila uspješna u zadatku u kojem su svi ostali doživjeli neuspjeh. Vježbe bratske ljubavi nisu oj uvijek bile jednostavne: ponekad je morala “uhvatiti svoje strpljenje objema rukama, da ne bi pobjeglo”, ili bi ona “morala pobjeći poput dezertera, kako ne bi došlo do poraza”. Ali milost je okrunila njezin trud i na kraju je uvijek pobijedila.

Terezijino vršenje kreposti ljubavi prema bližnjemu tijekom posljednje bolesti bilo je još izvanrednije. Užasno je patila tijekom posljednje bolesti pa ipak, koliko god bila velika tjelesna iscrpljenost ili moralna nevolja, dala je sve od sebe, kada je primala posjete, kako bi bila vesela i ugodna na svoj način. A posjete nisu bile uvijek ugodne: npr. jedna nesavjesna sestra dolazila je svake večeri kako bi pogledala i nasmiješila se Tereziji, ostajući podno njenog kreveta poprilično vremena. Možda su namjere te sestre bile dobre, ipak su njezini dugotrajni posjeti  bolesnici bili zamarajući. Ona se nije žalila, čak se sestri i nasmiješila. Kad su je pitali umaraju li je ti posjeti rekla je: “Da, vrlo je bolno da budeš gledan s osmijehom dok patiš, ali kažem sebi da je naš Gospodin na križu bio toliko gledan usred Svojih patnji”.

Nakon što je primila bolesničko pomazanje i svetu popudbinu, sestre su se pritiskale oko nje ne ostavljajući joj vremena za čin zahvalnosti. Odmah ih je pozdravila, ne pokazujući ni najmanje nezadovoljstvo. Kasnije se povjerila majci Agnezi: “Bila sam jako uznemirena za vrijeme zahvalnosti. Ali sjetila sam se da kad se naš Gospodin povukao u samoću, ljudi su ga slijedili i nije ih otjerao. Htjela sam ga oponašati primajući sestre milostivo“.

Napokon, evo slučaja koji graniči s herojskim. Bilo je to tijekom noći koja je prethodila Terezijinu prijelazu u nebo. Bila je jako iscrpljena. Njezine su vlastite sestre bdjele s njom. Jedna od njih je zaspala, druga je zakunjala dok je Terezija polako pila piće koje je dobila. Terezija je, suosjećajući sa svojim sestrama, držala čašu u rukama sve dok se jedna od njih nije probudila.