PRAKTICIRANJE LJUBAVI PREMA BLIŽNJEMU

Zapovijed ljubavi nema samo Boga za svoj cilj. Ona se prostire i na našeg bližnjeg. Štoviše, kada istinski ljubimo bližnjega upravo tom činjenicom ljubimo i Boga, jer svi smo stvoreni na Njegovu sliku i priliku, a Bog je, prije svega, prisutan u nama svojom milošću.

Ali postoji još jedan razlog za ljubav prema bližnjemu, a to je naše ugrađivanje u Krista. Jer svi koji su članovi Kristova Mističnog Tijela jedno su u Kristu; Krist je u njima i svi su u Kristu. Kad su u stanju milosti, Njegov život teče u njima; Njegov ih Duh oživljuje i sveta ih Pričest sakramentalno povezuje u to jedinstvo. Stoga je Krist onaj kojega u svemu trebamo vidjeti i ljubiti. Bez obzira na pogreške članova, oni nisu u stanju pomračiti Glavu.

Duh Sveti je Tereziju od ranog djetinjstva nadahnjivao prakticiranje milosrđa. Od svoje rane mladosti suosjećala je s patnjama siromašnih i voljela ih je tješiti. Nakon svog ulaska u Karmel, to je još gorljivije prakticirala, shvaćajući od početka da “ako želimo živjeti životom ljubavi prema Bogu, ne smijemo imati propuste u svojoj ljubavi prema bližnjemu”.

Ipak, koliko god bili dobronamjerni i premda smatramo da moramo prakticirati ljubav prema bližnjemu, ponekad nam je to teška zapovijed. Ne možemo pomoći videći svog bližnjeg onakvim kakav on uistinu jest. Svi su ljudi su nesavršeni i često nam dosađuju greške i ponašanje drugih.

Terezija je brzo shvatila da prakticiranje ljubavi prema bližnjemu zahtijeva veliko odricanje i da zahtijeva da djelujemo u duhu vjere. Nije mogla ne primijetiti prirodne nedostatke svojih sestara. Vidjela je njihove nesavršenosti, njihove slabosti i nedostatke. Ali nastojala je gledati samo na kreposti svojih sestara. “Ljubav prema bližnjemu”, rekla je, “sastoji se u opravdavanju nedostataka naših bližnjih, ne čudeći se pri pogledu na njihovu slabost, već u izgrađivanju vidjevši i najmanja kreposna djela koja oni prakticiraju”.

Željela je imati samo milosrdne misli i tražila je izgovore za ono što bi moglo izgledati prijekorno kod njezinih sestara. Prepustila je Isusu zadatak suđenja nad njima. Iz iskustva je znala da često donosimo pogrešne prosudbe, da ono što se čini greškom može biti čak i čin kreposti zbog posebne namjere osobe, za koju mi ne znamo. S druge strane, držala je “da nema ništa slađe od toga da dobro mislimo o našim bližnjima”.

Voljela je vidjeti da u njezinoj zajednici u svako doba vlada najveće jedinstvo. Zbog toga je izbjegavala ili potiskivala sve što bi moglo poremetiti taj mir.

Užasavala se svađe. Bila je jedna redovnica koja je obično iznosila stavove koji su bili suprotni njezinim. Terezija joj je dopustila da kaže te stvari i okrenula je razgovor u drugom smjeru. “Bolje je”, izjavila je, “dopustiti drugima da čuvaju vlastito mišljenje i očuvaju mir“.

Nije odobravala kritike. “Nisi u pravu”, naučila je da nije dobro, “kritizirati ovo ili ono, željeti da svi usvoje tvoj pogled na stvari. Budući da želimo biti mala djeca, mala djeca ne znaju što je najbolje. Sve im se čini ispravnim”.

Kad su se u zajednici pojavile neke poteškoće, dala je sve od sebe da vrati mir. Prisustvo četiri, a potom i pet članova iste obitelji u samostanu, moralo je izazvati određene poteškoće. Terezija je ponekad morala trpjeti zbog toga. “Tražimo oprost”, rekla je svojim sestrama, “za život pod istim krovom”.

S obzirom na to da je svojstvo ljubavi širenje srca, Terezija je pokušala animirati sve duše s radošću. “Isus”, rekla je, “ljubi vedro srce. Ljubi osobe koje su uvijek nasmijane”.

Zato je novakinje pozvala na borbu protiv promjena raspoloženja. Željela je da prikazuju mirno i spokojno držanje jer, prema njezinu mišljenju, život zajednice ništa više ne čini depresivnim od tužnih lica i namrštenih obrva. To je pokazivala na vlastitom primjeru. Lice joj je bilo osvijetljeno trajnim osmijehom. Ona je animirala radost tijekom rekreacija. Vjerna preporukama svoje svete Majke, svete Terezije Avilske, željela je da ova vježba služi više rekreaciji drugih nego vlastitom opuštanju.