Glas iz Karmela

karmel-bistrica-kolumnaTeološko kršćansko duhovno iskustvo kontemplacije

                           U teološkom kršćanskom smislu kontemplacija “je vrhunska spoznaja kršćanskog otajstva (misterija). U duhovno-iskustvenom smislu: to je tajanstvena prisutnost Božja, sudioništvo u otajstvu (misteriju), a u molitvenom smislu: to je najuzvišeniji oblik molitve”. Dakle, kontemplacija je dar na dar. Ona nije proizvod našeg djelovanja ni uobičajenog razvoja milosti. Ona je Božje nagnuće nad čovjeka kroz koje Bog, zbog svoje silne i božanske prisutnosti, čovjeka zahvaća i s čovjekom komunicira. To je slično plamenu koji zahvaća goruću stvarnost te i ona zahvaćena postaje i proizvodi plamen. Kontemplacija je dubinsko duhovno iskustvo, proizvedeno i nabijeno Duhom Svetim, na razini ljudskog duha. Sveti Ivan od Križa piše da “kontemplacija nije drugo do li tajanstvena, mironosna i zaljubljujuća darovanost Božja, koja, ako joj dopustimo, užiže dušu u duhu ljubavi”. Na drugom mjestu: “Kontemplacija je ljubavno znanje, tj. darovana i zaljubljujuća spoznaja Božja, koja istovremeno prosvjetljuje i zaljubljuje dušu”. Kontemplacija na svom vrhuncu više je stanje podnošenja nego aktivno djelovanje. To stanje ne može se u principu naučiti, nego samo probuditi. Zato za kontemplaciju treba imati, barem na početku, iskusnog duhovnog voditelja.

Četiri razvojna stupnja kontemplacije

Radi lakšeg razumijevanja, kontemplaciju možemo podijeliti u četiri razvojna stupnja koji se u životnoj stvarnosti međusobno isprepliću:

  1. molitvena vježba kao put u kontemplaciju,
    2. molitva mira – spoznaja vlastitog bitka,
    3. iskustvo prosvjetljenja,
    4. poosobljavanje iskustva prosvjetljenja.

Prva dva razvojna stupnja vježbom mogu postići svi, tjelesno i duševno zdravi ljudi. Ova dva stupnja u konačnici dovode do stanja velikog mira i duboke spokojnosti. To se naziva molitvom mira, kojom se doživljava iskustvo jednostavnog prebivanja u Božjoj nazočnosti. To se zove stanjem kontemplacije. Čovjek gleda u svoj vlastiti bitak, bliže i dublje spoznaje Boga, nego li u usmenoj i meditativnoj molitvi. Molitva mira ima jak učinak preoblikovanja osobnosti. No, to još nije mistično stanje u pravom smislu. Mistično stanje nastupa tek u trećem i četvrtom razvojnom stupnju. Takvo stanje preplavljuje čovjeka i on ga ne može svojom voljom proizvesti u sebi, nego ga može samo pripremiti svojom molitvenom vježbom. Kome Bog dopušta unići u tu prostoriju, taj spoznaje još jednom na novi način što znači svom snagom ljubiti Boga. Sam Bog daje takvom čovjeku novu dodatnu snagu kojom može Boga tako ljubiti.

         Ova četiri stupnja ili koraka u životnoj stvarnosti ne događaju se odvojeno. Oni se međusobno isprepliću s pretkontemplativnim molitvenim životom kršćanina. Time se otkriva za čovjeka dotad sakriveno blago, kao ono blago na njivi o kojem govori evanđelje. To je blago, kako kaže sv. Ivan od Križa, zaista neiscrpno. Što se više kopa, to ga više ima. U nama raste snaga koja ne ovisi o okolnom svijetu i njegovim stalnim promjenama. Tu čovjek ne nalazi samo svoj vlastiti bitak, već i njegov prauzrok u kojem jedinom nalazi svoj mir. U trenutku kada čovjek preda i ono posljednje od sebe, vraća mu se natrag sve što je dao. On tada to posjeduje na potpuno nesebičan način. Takvi ljudi “zrače”ť i već samim svojim postojanjem usrećuju druge više od onih koji samo govore o sreći, ali sami ne isijavaju sreću o kojoj govore.

Kada se iz meditativne molitve prelazi u kontemplativnu i mističnu molitvu?

         Teško je reći kada, jer to ne ovisi o nama. To je čisti Božji dar, kako smo to već spomenuli. Naime, mi smo spremni i pripremljeni usmenom i meditativnom molitvom, a što će se sada događati, to ovisi o milosti Božjoj. Mi smo otvoreni, ali hoće li se sada uliti milost, na to možemo samo čekati u poniznoj šutnji. Terezija Avilska iz svoga iskustva govori da Bog može u jednom trenutku dati tu milost onome kome hoće, a njoj je trebalo čekati gotovo dvadeset godina da primi te milosti. Ako se i ne dogodi ono za čim smo čeznuli, vrijeme nije izgubljeno, nego je u velikoj mjeri plodonosno. Mi se neprestano sve više čistimo i preoblikujemo postajući Bogu sličniji a ljudima dragocjeniji.

Suvremeni čovjek treba iskustvo Boga za svoj religiozni život U kršćanstvu smo dobili jedinstveni dar božanske Objave koja je položena u Sveto pismo. Sad trebamo biti svjesni činjenice koja nas usrećuje, da je svima nama moguće, pa čak i nužno, da blaga svoje vjere posjedujemo na nov i svjesniji način. Ako čovjek današnjice stupa kao novi čovjek u novu duhovnu dimenziju razmišljanja, sasvim je razumljivo da se to mora očitovati i na religioznom polju, a to je upravo kontemplativno i mistično spoznavanje i razmišljanje. Ako je to točno, proizlazi da je ta nova religiozna dimenzija svakom čovjeku moguća, bez obzira kojem životnom pozivu pripada.

(Prema istoimenom članku iz časopisa “Zvonik” br. 12/2009, o. Mate Miloša, OCD)