Glas iz Karmela

karmel-bistrica-kolumnaLiturgijska molitva

                 Zajednička molitva u Crkvi ima svoje osobito značenje. To nam potvrđuje evanđelje: “Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, ondje sam i ja” (Mt 18,20). Nedjeljama i blagdanima okupljamo se na euharistijsko slavlje. Molitve koje u tom slavlju molimo objedinjuju naše misli. Liturgija je uzvišeni bogoštovni čin. Ona obuhvaća euharistiju i primanje sakramenata, liturgiju riječi, liturgiju časova. Ona također obuhvaća i bogoslužna slavlja mjesnih crkvi, kao što su procesije i razne pobožnosti. Liturgija Crkve je najbolja kršćanska kateheza. Vjerujemo kako molimo i molimo kako vjerujemo. Tradicija Crkve je veoma živa i kreativna, uvijek u duhu vjere i hijerarhijskog vodstva Crkve. Liturgijska slavlja trebaju biti lijepa. Istočna liturgija vodi veliku brigu kako bi se liturgijski obredi vršili u ozračju sjaja i ljepote s ciljem da vjernici već u ovom životu na zemlji mogu kušati nebeske slasti i gledati vječne stvari. Liturgija je “nebo na zemlji”, objava budućeg svijeta.

Liturgija i ljepota

         U Rimu  je bio upriličen liturgijski kongres karmelićanskog Reda o temi: “Bez mene ne možete ništa učiniti” (Iv 15,5) na kojem je zapaženo predavanje: Liturgija i ljepota, održao je mons. Piero Marini. On je istaknuo da liturgiji trebamo dati što ljepšeg prostora i vremena, trenutaka šutnje, kako bi riječi i geste postale glas Duha Svetoga koji nam govori o Bogu koji ispunja naše srce uvijek novom ljepotom i koji nas uvodi u nutrinu božanskog života. Liturgija nije potrošnja ni tržnica Crkve. Ona je djelo Božje, klanjanje, prihvaćanje, dar. Liturgiji ne smijemo dodavati profane ukuse ljepote. Liturgija je čin Isusa Krista i Crkve. Crkva je u “Kristu kao sakrament tj. znak i sredstvo intimnog sjedinjenja s Bogom i jedinstva svega roda ljudskoga”. Sakramentalni čin nam govori: “Ovo činite meni na spomen” (Lk 22,19). Sakramenti su sredstva po kojima Krist komunicira s nama svoj spomen: “Kad netko krsti, Krist je sam koji krsti”. Liturgija kao čin Krista i Crkve, temelji se na principu Utjelovljenja uključujući i dimenziju ljepote. U liturgiji su važne naše lijepe geste, jer su to geste samoga Isusa. To nam potvrđuju evanđelja: Isus hoda, blagoslivlja, dodiruje, ozdravlja, čini kal od blata, podiže oči k nebu, lomi kruh, uzima kalež, dijeli. Isus nas je uoči svoje smrti naučio geste koje mi trebamo činiti na svoj način. On je učitelj našeg liturgijskog odgoja. U sitnim i malim stvarima pronalazi bit. “I kada dođe čas da ga ti Oče proslaviš, jer je ljubio svoje koji bijahu na svijetu, ljubio ih je do kraja – i dok su bili za večerom on uze kruh, tebe blagoslovi, razlomi kruh i dade učenicima svojim govoreći, (…)”. Što je dakle, lijepo u ovoj Isusovoj gesti? Ukrašena dvorana, pripremljeni stol, raskošnost posuđa? Svakako i to sve služi ljepoti kao okvir koji zaokružuju ljepotu slike. No to nije sve. Prava ljepota je zapravo gesta spasiteljske ljubavi Isusove: “Ljubio ih je do kraja…, uze kruh”. U tome je ljepota. Smisao ljepote u liturgiji ne ovisi u prvom redu o umjetnosti, nego o pashalnoj ljubavi Učitelja. Umjetnost je suradnica u liturgiji. Ona treba biti prožeta evangelizacijom ljubavi Kristove. Stoga ljepota liturgijskog slavlja bitno ne ovisi od arhitektonske ljepote, ikonografije, dekoracije, pjevanja, liturgijskog ruha, koreografije i boja, već od sposobnosti davanja prostora gestama ljubavi koju je Isus učinio prema nama. Dakle, preko gesta, riječi i liturgijskih molitava mi uprisutnjujemo geste, riječi i molitve Gospodina Isusa. To je zapovijed koju primismo od Gospodina: “Ovo činite meni na spomen”!

Liturgija i ljepota, sveti čin

         Kristova euharistijska zapovijed nas uči da je liturgija povlašteno mjesto posvećenja. Ona je odgovor na Božju ljubav koja se očitovala u Isusu Kristu. Zato je ona dar i radost. U tome se sastoji duboka veza između liturgije, svetosti i ljepote. Svetost kao ljepota je zajednički događaj, zajedništvo svetih, onih koji sudjeluju na božanskom životu s Kristom koji je jedini izvor svetosti. Svetost je ljepota koja se protivi zatvaranju u sebe same. Ljepota, koja se protivi žalosti, poput onog mladića u razgovoru s Isusom, koji je “otišao žalostan” (Mt 19,22), koja se otvara daru ljubavi. Lijepo je napisao Leon Bloy: “Nema veće žalosti, od toga što nismo sveti”.

To je ljepota svetosti kao dara i kršćanske odgovornosti. Bog je stvorio čovjeka, “muško i žensko”, lijepog, kao odgovorno stvorenje. Stoga je čovjek odgovoran za ljepotu, prema sebi, prema drugima i prema svijetu. Kao kršćani, pozvani na svetost i ljepotu, postavimo si pitanje: što smo mi učinili od te božanske ljepote u nama i u svijetu? Radi se o ljepoti naših ljudskih odnosa, da Crkvu učinimo zajednicom, u kojoj nitko neće reći “ne trebam te”, jer svaka rana zajednice nagrđuje ljepotu Tijela Kristova. To je ljepota koja treba zahvatiti prostor, liturgiju, hram Boga živoga, a to smo mi ljudi. To je ljepota koja sjaji ondje gdje se stvara zajedništvo, a ne potrošački duh, kontemplacija i darežljivost, a ne posjedovanje i proždrljivost. Kršćanstvo je put ljepote ljubavi. Kršćanski poziv na svetost uključuje poziv na ljepotu, učiniti vlastiti život remek djelom ljubavi. Božja zapovijed. “Budite sveti, jer sam ja svet”, nerazdruživa je s drugom: “Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas”. Kršćanska ljepota je događaj ljubavi koja uvijek donosi nešto novo na stvaralački i pjesnički način. To je “ludost” i tragična ljepota ljubavi kojom nas Bog ljubi darivajući nam svoga Sina Isusa Krista. Liturgija je sveti čin Crkve i čin svakog kršćanina, čin ljepote koja stvara prostor, geste, riječi, vrijeme i red. Geste su u liturgiji uvijek popraćene riječima. Sve se vrši “po obredu i molitvama”. Geste i riječi trebaju imati svoj prostor. Riječ je postala Tijelom u vremenu i prostoru. Liturgija je prostor u kojemu se Krist izražava i vrijeme kada nam priopćava samoga sebe. Prostor i vrijeme imaju svoj red. Liturgija po svojoj naravi traži određeni red. Ljepota liturgije je plod reda, na što nas upućuju rubrike u Misalu. To nije puki rubricizam. Red koji se traži u liturgiji vodi brigu o vremenu, prostoru, gestama, odnosima jednih prema drugima i reda u nama samima. (…) Liturgija je sveti obredni čin koji ima svoj red – je li taj sveti čin izvor reda u našim međusobnim odnosima i u nama samima? Odgovor na sva ova pitanja traži sama bît liturgije, kao i naše aktivno sudjelovanje u slavlju svetog liturgijskog čina.

(Prema istoimenom članku iz časopisa “Zvonik” br. 7/2009, o. Mate Miloša, OCD)