Glas iz Karmela

karmel-bistrica-kolumnaŠto možemo moliti od Boga?

          Je li naša uslišana molitva uvijek čudo? U Bibliji “čudo” ima dvostruko značenje. Jedno su “velika Božja djela”, a drugo su “znakovi”. Znak je nešto između dvije osobe, nešto što pretpostavlja neku spoznaju između dvoje, da se njih dvoje razumiju. Molitva je uvijek znak. Tko može reći da je uslišan? To se ne može ni na koji drugi način isprobati, osim u odnosima. Stoga, ti znakovi mogu biti tako maleni da ih nitko ne može zapaziti ili toliko veliki da postaju “velika djela Božja”. Tu trebamo spomenuti razliku između molitve i magije. Pozitivisti, koji niječu svaku spoznaju koja ne proizlazi iz činjenica, iz onog što je dano, pozitivno, govore da se molitve vrše magijskim formulama. Vidjeli smo da znak znači da me netko razumije i da ja njega razumijem i da je molitva riječ koja se upućuje Nekome tko će mi odgovoriti. A magijska formula pretpostavlja moju snagu da ja sam poznajem tu formulu, bez potrebe drugoga. U molitvi, riječ kao takva nema nikakvu snagu. Tek kad je riječ upućena na Nekoga, onda ima snagu.

Je li svaka naša molitva uslišana?

U evanđelju čitamo: “Sve što zaištete u molitvi, vjerujte da ćete postići” (Mk 11,24) Pa, ipak se tužimo: toliko sam s pouzdanjem molio i nisam bio uslišan! Isus nas uči da naša vjera treba biti tako jaka da može premještati brda (usp. Mk 11,23). Vjera u evanđelju nije psihološki čin osjećaja povjerenja, to je prije svega vjera u osobu Isusa Krista, koji štogod odluči, bit će za naše dobro. Vjerni su, dakle, oni koji slijede svoga Spasitelja težeći da njihove želje i molbe budu usklađene s onim što On želi. U konkretnim slučajevima, to zahtijeva veliku vjeru, jer Njegovi putovi nisu naši putovi. Molitva je dakle uvijek uslišana. Ne zbog našega glasa, već po glasu Duha Svetoga koji moli u našem srcu i traži za nas duhovna dobra, koja nadilaze našu spoznaju i naše ljudske želje. Stoga je pravo rečeno, tko moli dobiva ono što želi, ili dobiva još nešto više i bolje. Moliti s vjerom znači istu stvar koju tražimo po Isusu Kristu, identificirajući se s onim što Sin traži od Oca. Evanđelja nam pripovijedaju da trebamo žarko i neprestano moliti, kao onaj koji ne prestaje kucati na vrata prijatelja, ili ona udovica koja dosađuje sucu (usp. Lk 11,5; 18,1). Sveti Augustin se s pravom pita, koji je smisao ove prispodobe. Ne možemo si zamisliti da Bog ne čuje naše molitve. Zašto mu onda ponavljati molitve? Augustin odgovara, sve dok ti sam ne osjetiš to što tražiš. Neprestana molitva snaži našu unutarnju odluku, upire naš pogled prema Bogu, čini da budemo još svjesniji, kako sve ovisi od Božje pomoći. Tada smo zreli primiti milost.

Koje molitve ne mogu biti uslišane?

Bog ne uslišava grešnike, tvrdi ozdravljeni slijepac iz evanđelja (usp. Iv 9,31). S druge strane, upravo je grešni carinik otišao iz hrama opravdan (usp. Lk 18,14). Nismo li svi mi grešnici? Nadamo li se i mi biti uslišani kada molimo milosrđe? Riječi ozdravljenog slijepca iz evanđelja da “Bog ne uslišava grešnike” znači da ne čuje molitvu upućenu njemu za grešne stvari, kao što je osveta bližnjemu, svjetovne i štetne stvari. Sveti Grgur Nazijanski govori da onaj tko moli “Oče naš” kako bi nekoga kaznio, taj moli đavla, on je tvoj otac. Rekli smo da možemo moliti za dobre stvari, prikladne stvari, kako kaže sveti Bazilije, ali trebamo i znati što je to dobro. Drugi uvjet da bi molitva bila uslišana jest sudjelovanje u spoznaji Božjih otajstava. U Psalmima nailazimo na retke koji zazivaju srdžbu Božju i kaznu za neprijatelje. Trebamo li moliti te Psalme? Crkveni oci odgovaraju, da! No prije svega, trebamo mi koji živimo pod Kristovom zakonu, voditi računa tko su ti pravi neprijatelji. Nisu to samo ljudi, već i demoni, još jasnije, to su konkretno naše zle misli. Protiv zlih misli koje uznemiruju našu pamet, zazivamo Boga i njegovu srdžbu kako bi ti neprijatelji mira bili uništeni, i kako ne bi mogli zaposjesti naše srce.

Što ćemo dakle, moliti od Boga?

Sveti Augustin nabraja: sve ono što možemo željeti možemo u molitvi tražiti. U liturgiji mise, nailazimo na litanije svih mogućih potreba, duhovnih i materijalnih. S druge strane, molitva odgovara stupnju duhovnog napretka. Za odgajanje naših želja, sveti Ambrozije savjetuje: kada ti moliš, traži velike stvari! Tko traži duhovne stvari, dodat će mu se i materijalne, kaže Origen. Budući da je Bog velik, rado daje velike stvari. A mi nažalost, imamo malo srce da bismo ih primili.  Znamo da mnogi mole za lijepo vrijeme, za sreću, za uspjeh itd. Nije li to loše? Radi se o sinovskom povjerenju prema Bogu, o želji da izložimo Bogu sve ono što nam toga trenutka leži na srcu. Ipak se osjećamo da nisu te naše želje uslišane. Molitva nije magijska vježba koja vjeruje u recitiranje određenih obrazaca. Molitva je neprestani dijalog u kojem se postiže iskustvo da služimo Ocu koji uvijek nama želi dobro i čija je providnost nepogrešiva. Kada molimo, u nama moli Duh Sveti koji bolje od nas razumije ono što nam je potrebno, i njegov glas je mnogo jači od našega. Uslišana molitva je ona prema glasu Duha Svetoga, a ne prema zahtjevima naše glave.

Molitvu upućujemo Trojstvenom Bogu

Kršćanski Bog je Presveto Trojstvo. Moleći se mi smo utkani u otajstvo razgovora božanskih Osoba. To je ono što izražava liturgija: svaka molitva je upravljena Ocu, po Sinu, u Duhu Svetom. Jer samo on može u pravom smislu reći: “Abba Oče” (Rim 8,15; Gal 4,6). Da bismo mogli moliti, moramo biti sjedinjeni s Kristom. A djelo je Duha Svetoga da nas asimilira u Krista. Njegova je milost potrebna za sva dobra djela, a još više za molitvu. Snaga Duha Svetoga jednaka je u svim molitvama. Postoje sakramentalne molitve, nepogrešive, u kojima je Duh Sveti dan Crkvi, kao predigra budućem nebeskom Jeruzalemu i vječnom svećeništvu svih spašenih. Što se tiče drugih molitava, njihova je snaga, u jednom određenom smislu, jednaka svetosti onih koji mole, i na način kako sudjeluju u milosti Duha Svetoga. Stoga je i razumljiv ideal starih monaha: posvetiti se, sve dok naše molitve ne postanu uistinu djelotvorna snaga u svijetu.  (Prema istoimenom članku iz časopisa “Zvonik” br. 3/2009, o. Mate Miloša, OCD)