MILOST, POUZDANJE I DOBRA DJELA
Ovako sv. Mala Terezija pjeva kad je u suhoći, kad osjeća da joj se Isus skriva:
“Da, dopusti Njemu da se sakrije!
Sasvim rado ću Ga pričekati
Do tog velikog Dana koji nema zalaz sunca
I mračna vjera mora umrijeti. “
Slijedeći Terezijin primjer, učinimo svoje povjerenje proporcionalnim veličini Božanskog bića i proporcionalnim ponoru nježnosti Srca Božjega! Moramo odbiti ograničiti je na ograničenja naših siromašnih predodžbi. Moramo se sjetiti da Bog uživa dajući svojoj djeci sve što im treba, što god ih može usrećiti. On je slavljen kada im dijeli svoje darove bez mjere. Isus nikada nije ojađen kada tražimo stvari koje su u skladu s Njegovim planovima. Ako nam je često davao unaprijed milosti, kada bismo propustili moliti, s puno više spremnosti poslušat će naše molbe.
S obzirom na to da djeca obično svojim roditeljima pripisuju drskost svojstvenu djetinjstvu i da se, sa svoje strane, “roditelji često ponašaju glupo i pokazuju slabost u popuštanju svojoj djeci”, Terezija je vjerovala da i Bog ima svoje slabosti prema onima koji se približavaju Njemu sa stavom djeteta: “Kad se od dobrog Boga nadamo nečemu što nam On nije namjeravao dati, On je toliko moćan i bogat da to duguje svojoj slavi da nas ne razočara i on udovoljava našim željama. Ali mi Mu trebamo reći: “Znam vrlo dobro da nikada neću biti dostojan ove milosti. Samo pružam ruku Vama, poput malog prosjaka, i siguran sam da ćete me u potpunosti zadovoljiti“.
Moguće je da nas Bog neće odmah čuti. Ponekad nas tjera da čekamo. On bolje od nas samih zna što je dobro za nas i koji je pravi trenutak da nam pomogne. Štoviše, On ne mora uzeti u obzir element vremena da bi radio svoje djelo u našoj duši. “Isus ne uzima u obzir vrijeme, jer vrijeme ne postoji na nebu. On samo uzima u obzir ljubav”. To je zato što “jedan pogled, jedan trenutak Njegovog Srca može uzrokovati da se Njegov cvijet otvori za svu vječnost”.
Žalosno je što mnogim dušama nedostaje pouzdanja. Takav stav nije u skladu s beskrajnim Božjim milosrđem ili posredničkom vrijednošću Kristovih beskrajnih zasluga. Takav nedostatak pouzdanja u dušama ovog tipa često je potaknut prevelikim razmatranjem njihove nedostojnosti i siromaštva njihovih djela.
Shvatimo onda istinu da naša postignuća, koliko god izvrsna bila, nisu istinska osnova našeg pouzdanja. To u potpunosti ovisi o milosrdnoj ljubavi Oca, o vjeri u Isusa Krista.
Terezija nije studirala teologiju, ali je bila prosvijetljena onom mudrošću koju Bog velikodušno ulijeva u duše koje su “malene” i “jednostavne”. Dakle, ona je bolje od mnogih teologa i teoretičara duhovnog života znala koje su uloge Boga i čovjeka u djelu našeg savršenstva i uvjeti koji moraju biti ispunjeni da bi se osigurao taj uspjeh. Za nju brzi napredak na ljubavnom putu ovisi o tome da se ostane vrlo malen i da stavimo naše pouzdanje u Boga: “Isus je taj koji čini sve za mene; ja ne činim ništa, osim što ostajem malena i slaba”.
Ona je svojim riječima samo ponavljala ono što je sveti Pavao davno učio: “Kad sam slab, onda sam jak, jer snaga se u slabosti usavršuje”; i milošću Kristovom smo spašeni (2 Kor 12,10; 3-5). “Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar!; ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. (Ef 2,8-9)
To ne znači da je Terezija dobra djela smatrala beskorisnima, jer je to suprotno objavljenoj istini. Željela je da ljudi čine sve napore kako bi ispravili svoje greške, stekli kreposti i postigli svetost: “Borimo se bez predaha. Idimo dalje, koliko god smo umorni od borbe. Gdje bi bila naša zasluga da se borimo samo kada se osjećamo hrabro? Nije važno što nemate hrabrosti, pod uvjetom da se ponašate kao da imate hrabrosti”.
