Glas iz Karmela

karmel-bistrica-kolumnaO Kršćanskoj molitvi

         Jednom je sv. Ivan od Križa, veliki karmelićanin, pitao s. Francisku od Majke Božje, bosonogu karmelićansku, kako moli? Ona je odgovorila: “Moja molitva se sastoji od promatranja Božje ljepote. Tako sam radosna što je On tako lijep”! Možemo li i mi Bogu reći ono što dvoje zaljubljenih kažu jedno drugom: Ti si moje blago, Ti si moja radost, Ti si moje sve? Postoji li žar u našoj ljubavi prema Bogu, postoji li ljubav kao strast? Ili smo zadovoljni time da nekako živimo prema deset Božjih zapovijedi, pri čemu zaboravljamo upravo prvu zapovijed koja nam kaže da Boga trebamo ljubiti svom snagom svojom? Crkveni učitelji, duhovni pisci i mistici mogu nas naučiti što to uistinu znači ljubiti Boga. Bog se prvi približava nama, tako da nas vidi i čuje. Naravno da nas Bog uvijek vidi i uvijek sluša. Ipak se kaže da Bog vidi naše potrebe i čuje naše molitve, upravo kada im dolazi u susret i kada ih ispunjava. Naše potrebe i upućene molitve često puta ne dostižu onaj stupanj savršenosti da bi ih Bog odmah čuo i ispunio. Te molitve i potrebe moraju pričekati dok ne postanu važne u Božjim očima i ne postignu pravi stupanj zrelosti. Tek tada se može reći da ih Bog vidi i čuje. Na taj način svaki molitelj može razumjeti, iako mu Bog ne dolazi odmah u pomoć kad ga je zamolio, ipak ne propušta prigodu da mu pomogne u pravo vrijeme.

Naša molitva treba biti ispunjena povjerenjem i nadom

S potpunom sigurnošću znamo, da Bog uvijek čuje naše molitve i da će ih uslišati kad bude pravi trenutak. On zna bolje od nas kad smo zreli za primanje njegovih darova i koji su darovi za nas najbolji. Stoga, naša molitva treba biti nesebična. Mi često puta govorimo Bogu što bi trebao i što bi morao učiniti. Dajemo mu svoje naredbe ili naloge. Ivan od Križa pak uči da “ona duša koja ljubi na obziran način ne vodi brigu o tome kako bi molila za ono što joj nedostaje i što ona želi. Umjesto toga stavlja svoju volju pred Ljubljenoga kako bi on mogao učiniti ono što on smatra da je dobro”. Slično je učinila blažena Djevica Marija u Kani Galilejskoj. Marija nije davala svome Sinu nikakva nalog ili naredbu. Ona je samo upozorila na nevolju u koju su upali mladenci: “Vina nemaju”! (Iv 2,3). Hoće se reći, Bog zna puno bolje što se treba učiniti. Bog postaje više dirnut samilošću kad vidi čovjekovo povjerenje i predanost. Molitva je manje sebična kad samo upozorava da nam nešto nedostaje i kad izričito za to ne molimo. Ponekad je molitva, osobito ona koja traži, maska ispod koje se krije buna protiv Boga. Naime, mi ne želimo da stvarnost bude takva kakva ona jest. Mi pokušavamo prisiliti Boga da tu stvarnost promijeni. I to činimo u obliku molitve, da ta naša maska izgleda mnogo bolje. To nije dobro. Ivan od Križa nas upozorava da dopustimo Bogu da bude Bog. Da stavimo pred Boga stvarnost onakvu kakva ona jest u nama, u drugima ili u svijetu, bez želje za nečim. To daje veliku slobodu nama samima, jer dajemo Bogu slobodne ruke da oblikuje stvarnost gdje želi, a da ona ostane onakva kakva jest tamo gdje on želi. Ako se mi umiješamo, može nam se dogoditi da počupamo i korov i pšenicu. Bog jasnije nego mi vidi što nam može biti od koristi.  Papa Ivan Pavao II. u svom Apostolskom pismu Nuovo Millenio ineunte (2001) piše: “Mi, koji imamo milost vjerovati u Krista, Objavitelja Oca i Spasitelja svijeta, imamo dužnost očitovati do kojih dubina može dovesti odnos s Njim. Velika mistična tradicija Crkve, bilo na Istoku bilo na Zapadu, može mnogo koristiti u vezi s tim. Ona pokazuje da molitva može napredovati kao istinski dijalog, sve do toga da ljudsku osobu učini prožetom božanskim Miljenikom, titrajući na dodir Duha, da osoba bude djetinje predana Očevu srcu. Dakle, doživljava se živo iskustvo Kristova obećanja: ‘Tko mene ljubi, njega će ljubiti moj Otac i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati’ (Iv 14,21). Riječ je o hodu, posve podržavanom milošću, koji ipak traži duhovnu zauzetost i poznaje ujedno bolna pročišćenja (tamnu noć), no dolazi – na različite moguće načine – do neizrecive radosti koju mistici žive kao ‘zaručničko sjedinjenje’.

Kako ovdje zaboraviti, među tolikim svjedočanstvima, nauk svetoga Ivana od Križa i svete Terezije Avilske?” (br. 32). U nastavku, Papa nas potiče da sve učinimo kako bi naše kršćanske zajednice bile vjerodostojne “škole molitve” gdje se susret s Kristom ne izriče samo u molitvi za pomoć, već i u zahvali, hvalospjevu, klanjanju, razmatranju, slušanju, žaru osjećaja, sve do istinskog zanosa srca.

Molitva, ljubavna čežnja za Ljubljenim

Napast mistike Istoka jest da želi ugasiti sve želje i sve čežnje, smatrajući da su želje izvor svakoga zla. Mistika Istoka uči: iskorijeni želje i tada ćeš imati mir. Međutim, nije problem u tome što mi želimo previše, već u tome što mi želimo premalo. Mi se zadovoljavamo sa željama za sitnicama, umjesto da otkrivamo čežnju koja je velika kao more i koja je upisana u naše biće, a to je čežnja za živim Bogom. Mir ne dolazi gušenjem naše čežnje. Mir se ostvaruje kad konačno čežnji dopustimo teći u pravome smjeru. Sve ono što nije Bog, ostavlja nas praznima i razočaranima. “Čežnja za Bogom je sama priprava na sjedinjenje s Bogom”. Stoga se naša molitva ne smije svesti na molitvu za stvari, nego moramo moliti za Boga, kao što molimo za zdravlje da smijemo biti kod Njega. “Za jedno molim Gospodina, samo to ja tražim: da živim u domu Gospodnjem sve dane života svoga” (Ps 27,4). Čežnja za Bogom izvlači nas iz nas samih, iz naše sebičnosti. Ova čežnja izaziva stalan i trajan prijelaz iz nečega tijesnog i skučenog, iz svijeta koji je zauzet samim sobom, u bezgranični prostor Božje ljubavi. Čežnja čini da naše središte svijesti prelazi iz nas samih u samog Boga. To znači, da nismo više u stanju zabavljati se sami sa sobom, već izlazimo iz samih sebe i tako postajemo jedino pozornost za Ljubljenoga. (Prema istoimenom članku iz časopisa “Zvonik” br. 1/2009, o. Mate Miloša, OCD)