TEREZIJINA JEDNOSTAVNOST U PATNJI, BOLESTI I PRIHVAĆANJU RADOSTI

Njezine su sestre svjedočile da je, približavajući se kraju svog života na zemlji, prakticirala još veću jednostavnost po pitanju pokore. Prisjetili smo se kojom je silinom primjenjivala pokorničke vježbe na sebi; a također i njezin odgovor sestri Genovevi koja joj je govorila o prirodnoj tendenciji ukočenja tijela kako bi se ublažila bol od udaraca. Terezija je prvo odgovorila da se, što se nje same tiče, drži u položaju zbog kojeg će najviše trpjeti. Ali dodala je da nikome nije savjetovala da slijedi njezin vlastiti primjer: “Činite takve stvari s velikom jednostavnošću”, izjavila je. Sličnu je primjedbu dala i u vezi s prehladom od koje je tako intenzivno patila. Konačno, majka Agneza, koja je tako dobro poznavala Terezijine misli, izjavila je da herojski postupak njezine sestre ne treba smatrati pravilom kojega bi svi trebali pokušati slijediti: “Najbolje je pravilo da trebamo slijediti ono što nas ljubav nadahnjuje od trenutka do trenutka, s jedinom željom da udovoljimo Gospodinu u svemu što traži od nas“.

Ipak, prihvaćajući Terezijino pravilo razboritosti koje uzima u obzir našu slabost i potiče nas da prakticiramo jednostavnost koja obdaruje “male duše”, trebamo izbjegavati mekušavost koja bi bila u suprotnosti s bitnim propisima Terezijinog nauka. Diskretnost i jednostavnost nikada nas ne smiju navesti da poštedimo svoju prirodu na način koji bi krivotvorio Mali Put. Kako to majka Agneza objašnjava, nadnaravni duh, Isusova ljubav, uvijek mora ostati pravilo našeg ponašanja.

Na početku našega nadnaravnog života, pa čak i kasnije, možda se nećemo osjećati privučenima mrtvljenju niti ćemo imati hrabrosti prakticirati pokoru onako kako bi se to trebalo prakticirati, i to usprkos našim dobrim nastojanjima. Srca okrenutog Bogu i poslušnog Njegovim nadahnućima, dajmo Mu, u svoj jednostavnosti, ono što smo u stanju dati Njemu. Ako smo fleksibilni i vjerni i ako Bog očekuje više od nas, dat će nam svjetlost i snagu potrebnu za postizanje više na području pokore.

U redovničkim se zajednicama često događa da bolesnici, s obzirom na to da predstavljaju fizički teret onima koji se brinu o njima, a i financijski su opterećenje zajednici, podlegnu tjeskobi i strahu da bi se njihova bolest mogla produljiti. Terezija je također doživljavala takve misli i osjećaje da će dugo biti na teret zajednici. Ali kad ju je Bog utvrdio u predanju, shvatila je da je jednostavnije prihvatiti ono što joj je Bog poslao: “Spremna sam biti bolesna čitav svoj život, ako to godi dobrom Gospodinu”, napisala je. “Čak pristajem i na vrlo dug život (u ovom stanju)”. A što se tiče lijekova, priznala je: “Mnogo sam tugovala jer sam morala uzimati skupe lijekove, ali trenutno mi to više ne smeta. Upravo suprotno, jer pročitala sam da oni koji nam čine dobro imaju koristi od njihove ljubavi prema bližnjemu”. Stoga je “u punoj jednostavnosti tražila sve što joj je trebalo, ali ništa više“.

Na Terezijanskom putu postoji u vidu samo Bog. Sva naša djela imaju za cilj pružiti Mu zadovoljstvo. Moramo izgubiti iz vida same sebe i trebamo odbiti vezati se za bilo što. Čini se da onda slijedi da ne bismo mogli uživati ni u legitimnim užicima. Ali to nije tako. To bi bilo suprotno Terezijinom učenju, posebno u prakticiranju jednostavnosti.

Terezija je predobro poznavala Srce našega nebeskog Oca i Kristovo Srce, koji niti Sam nije odbijao zemaljske užitke, da bi zamislila da nas Bog želi odvući od nekoliko malih radosti koje susrećemo u ovoj suznoj dolini. „Dobri Gospodin“, rekla je jednom prilikom, „koji nas toliko ljubi, već dovoljno pati, jer vidi da je dužan da nas ostavi na zemlji kako bismo prošli naše vrijeme kušnje, i mora Mu biti drago kad nas vidi kako se smiješimo. Čini se, ako tako možemo reći, da su naše žrtve poput pramenova kose koji zarobljavaju Kristovo srce, moramo isto tako reći da i naše radosti na njega utječu na sličan način“.

Da bi to moglo biti tako, dovoljno je da se suzdržimo od prepuštanja sebičnoj vrsti sreće i ponudimo svom Zaručniku male radosti koje On širi na putu našega života kako bi obradovao naše duše i podigao ih čak k sebi. “Stoga je jedini uvjet koji Terezija traži od nas kad prihvaćamo radosti da u njima ne primamo sebično samozadovoljstvo, već da ih primamo na način da svoje srce uzdižemo k Bogu“.

 Sama Terezija je s jednostavnošću prihvatila sve radosti koje joj je Bog poslao, bilo kada su joj bile udijeljene duhovne milosti, bilo radosti u njezinoj obitelji ili prilikom motrenja prirode. Svoje užitke prihvatila je “iz ljubavi” baš kao što je prihvatila i svoje patnje. Smatrala bi pogreškom protiv jednostavnosti da je odbila uživati u čarima prirode ili glazbe ili umjetnosti ili bilo čega što ju je pokrenulo u mislima o ljubavi i zahvalnosti prema Bogu.

Pred kraj svog života, govoreći o radostima srca, objasnila je da, iako ih se na početku redovničkog života pogrešno lišila, više nije smatrala potrebnim da ih odbije “jer joj je duša ojačala po Njemu koji joj je uistinu bio jedina ljubav”. Iz svog bogatog osobnog iskustva donosi ovo znakovito razmišljanje: “Drago mi je priznati da se kada ljubimo Boga naše srce širi i možemo dati neusporedivo nježniju ljubav onima koji su nam dragi nego kad je naša ljubav sebična i neplodna… Ljubav se hrani i razvija se iz žrtve. Što više uskraćujemo sebi prirodno zadovoljstvo, naša ljubav (prema drugima) postaje jača i bez interesna”.