LJUBAZNOST I SESTRINSKO ISPRAVLJANJE
Terezija nema iluzija; ona iz iskustva zna da se riječ izgovorena u najboljoj namjeri može krivo protumačiti i da je “osjetljivost nekih karaktera” kronična slabost za koju “nema nade za lijek”. To nije razlog, smatra Terezija, da ne pokušamo usrećiti ove jadne duše: čak i ako ih ne uspijemo izliječiti svojom ljubaznošću, sigurno ćemo ugoditi Isusu ispunjavajući njegovu zapovijed ljubavi; štoviše, može se dogoditi da s vremenom neka duša bude dirnuta našim prijateljstvom i doživi veliku radost. Terezija je to doživjela sa sestrom od sv. Petra koju je dugo vodila u blagovaonicu, a da nije uspjela pridobiti njezinu naklonost. Ali jedne je večeri primijetila da stara bolesna sestra ima velikih poteškoća slažući kruh na tanjur. Terezija je više nikada nije ostavila, a da joj nije učinila ovu malu uslugu. Kako to od mene nije tražila, priznaje, da je bila jako ganuta mojom pažnjom, i na taj sam način, koji nisam namjerno tražila, potpuno pridobila njezinu naklonost, a posebno (kasnije sam to shvatila) jer sam joj, nakon što sam joj odrezala kruh i prije nego što sam otišla, uputila svoj najljepši osmijeh.
Nikada se ne bismo trebali obeshrabriti u našim nastojanjima da donesemo radost onima oko nas. U svojim savjetima Terezija često podsjeća novakinje na njihovu dužnost odlaska na rekreaciju sa željom da ugode drugima. Zašto ideš na rekreaciju?” – rekla je sestri Mariji od Euharistije. Kako biste bili zadovoljni i da pronađete užitak u tome? Trebate ići na rekreaciju kao i na svaki drugi čin zajednice, iz vjernosti, bez zaustavljanja na svom putu. Kad izađete iz blagovaonice, trebate odmah otići na rekreaciju; ne smijete zastati radi bilo čega drugoga, čak ni na minutu da razgovarate sa nekom sestrom… Zatim, tijekom rekreacije, vježbajte kreposti. Budite dobri prema svima, bez obzira s kime ste; budite veseli iz kreposti, a ne iz hira. Kada ste tužni, zaboravite na sebe i budite veseli. Čini se da u rekreaciji treba tražiti samo zadovoljstvo, ne razmišljajući o kreposti, ne brinući se za dobrog Gospodina. Ali to je čin zajednice kao i svaki drugi, i pruža zadovoljstvo, ali prije svega zbog ljubavi prema drugima.”
Terezija je posjedovala izvanrednu krepost ljubaznosti, onu “uobičajenu spremnost da se obraduje bližnjega”. Nastojala je oko sebe stvoriti atmosferu srdačnosti i dobrog raspoloženja, pogodnu za procvat duša.
Terezija je posvjedočila da je s velikom budnošću promatrala svoje novakinje kako bi ih, ako bi to bilo potrebno, ispravila kada bi one kršile Pravila. Ali njoj se to nije sviđalo, tako da je rekla: “Najviše me košta”, napisala je, “promatrati pogreške, najmanje nesavršenosti, i ratovati s njima do smrti“. Sveta Mala Terezija nikada nije obnašala službu poglavarice: stoga nikada nije morala koriti ovu ili onu sestru iz samostana radi općeg dobra, nego samo radi duhovnog napretka same sestre koja je korila. Zato njezine korekcije drugih zaslužuju naziv “bratske korekcije”.
Ali također priznaje da joj je Bog dao milost da ne boji “rata”.
Na kraju života bila je sretna što se nije morala brinuti za sve sestre u samostanu. “U prošlosti, kad sam vidjela neku sestru da radi nešto što mi se nije sviđalo i što mi se činilo pogrešnim, rekla sam sebi: Ah, kad bih joj mogla reći što mislim, pokazati joj da je u krivu, to bi mi bilo donijelo koristi! Uvjeravam Vas, majko, otkako neko vrijeme vršim ovu službu potpuno sam promijenila svoje osjećaje. Kad vidim neku sestru da radi nešto što mi se čini nesavršenim, uzdahnem s olakšanjem i kažem sebi: Kakva radost! Ona nije novakinja i ne moram je korigirati. A onda pokušavam vrlo brzo opravdati sestru.”
Bratska korekcija je korisna samo ako onaj koji korigira nije vođen pokretima lošeg raspoloženja. “Tisuću puta bih više voljela primati prijmerdbe nego ih upućivati drugima – priznaje Terezija – ali osjećam da je prijeko potrebno da to za mene bude patnja, jer kad čovjek postupa po naravi, duši kojoj on želi otkriti njezine pogreške, nemoguće je shvatiti koje su to njezine pogreške i ta duša vidi samo jedno: sestra koja je odgovorna za moje vodstvo je ljuta i sve se obrušilo na mene, koja sam ipak puna najboljih namjera.”
Primjedbe koje upućujemo drugima učinkovite su samo ako svojom smirenošću pokažemo da nisu motivirane vlastitim interesom. „Dok smo čistile deke udarajući ih“, kaže sestra Genoveva, „ponekad sam prilično nezadovoljno rekla da bi trebala biti opreznija jer su deke u jako lošem stanju. Tada mi je sestra Terezija od Djeteta Isusa rekla: „A što biste Vi činili da niste odgovorni za popravak tih deka? Koliko biste neangažirano djelovali! I ako ste primijetili da ih je lako potrgati, to je zato da ih ne biste morali krpati. Tako neka se u svim Vašim postupcima nikada ne uvuče ni najmanja sjena osobnog interesa.”
OdgovorProslijedi |