PRAKTICIRANJE PONIZNOSTI

U prošloj emisiji bilo je govora o prihvaćanju naše malenosti i slabosti prema nauku sv. Male Terezije. Može se reći nadalje da pasivno prihvaćanje naše malenosti, zajedno s pouzdanjem u Božju pomoć, vrlo učinkovito, ali to nije dovoljno. Ograničiti terezijanski nauk na to značilo bi je deformirati.

Terezija osim toga zahtijeva da učinkovito prakticiramo poniznost. To je točka na kojoj ona opetovano inzistira. U molitvi koju je sastavila za postizanje te kreposti, ona izražava svoju čvrstu namjeru da se podloži svim svojim sestrama, da se postavi u najniži rang među njima; i ona traži da bude ponižena svaki put kad u tom pogledu zakaže. Neprestano se trudila izvršiti svoju odluku prihvaćajući rado poniženja koja su joj se našla na putu. S radošću je primila uvredljive primjedbe  koje su joj ponekad upućivale sestre. Kad su je drugi prosuđivali negativno, prihvatila je to u tišini: “Zašto bismo se branili”, izjavila je, “kad smo neshvaćeni i krivo osuđeni? Ostavimo to po strani. Nemojmo ništa govoriti. Tako je slatko dopustiti drugima da nas prosuđuju na način kako se njima sviđa. O blagoslovljena tišina, koja daje toliko mira duši! ”

Sestri koja joj je rekla da više voli da je ispravljaju kad je pogriješila, a ne kad je bila besprijekorna, Terezija je odgovorila: “Više volim da me nepravedno optužuju, jer tada si nemam što prigovoriti, nego to radosno prikažem dobrom Gospodinu. Tada se ponizim pri pomisli da sam zaista sposobna učiniti ono za što sam optužena”.

Čak se oduševila poniženjima koja je ponekad trpjela od postulantica i novakinja. “Isus”, piše ona, “ponekad dopušta drugima da mi posluže dobru salatu s puno octa i začina i u kojoj ništa nije poželjno osim ulja…. Uz jednostavnost koja me oduševljava, moje novakinje mi govore o borbama koje sam im ja prouzročila i o stvarima kod mene koje im se ne sviđaju… Zaista, ovdje je više od radosti. Ovo je ukusan domjenak koji me ispunjava oduševljenjem”.

“Jednog dana kada sam posebno željela pretrpjeti poniženje, novakinja je preuzela na sebe da me tako zadovolji da sam se podsjetila na Šimeja koji je proklinjao Davida. Misleći da je to došlo od Gospodina, moja je duša s užitkom uživala u toj gorkoj hrani koja mi je bila poslužena u takvom obilju“.

Dva mjeseca prije smrti, dojavili su joj što je jedna sestra tijekom rekreacije govorila o njoj. Rekla je: “Ne znam zašto o sestri Tereziji od Djeteta Isusa govore kao da je svetica. Istina je da je prakticirala krepost, ali to nije krepost koju je stekla poniženjima i patnjama”. A ja, “priznala je Terezija,” kad se sjetim koliko sam patila od svojih ranih godina! O kako se isplati naučiti što drugi misle o meni kad ću uskoro umrijeti!”

Ipak, kao što smo već rekli, mislila je da bi, ako bi tražila poniženja i prezir, mogla skrenuti pozornost na sebe i dobiti poštovanje drugih. Stoga joj je bilo draže da bude zaboravljena i posebno usmjerena na to da je ignoriraju. Svoju sreću pronašla je u skrovitom životu, u tome što je bila nepoznata čak i svojim sestrama, te u zaboravu na samu sebe. U tome je bila u pravu; jer zaborav zahtijeva više od poniznosti; podrazumijeva samoodricanje u svim svojim aspektima.

Jasno je, dakle, da je poniznost, ponizno prihvaćanje naših nesavršenosti, temelj puta Duhovnog Djetinjstva. Ponekad se čini da joj naša Svetica daje previše ekskluzivno mjesto u potrazi za savršenstvom, kao kad izjavi da je to “jedino sredstvo za brzi napredak u ljubavi” i “jedini način na koji se postaje svetac”. ” Poniziti se, strpljivo trpjeti svoje nesavršenosti, ovo je prava svetost, izvor mira”.

Jednog su je dana pitali kako je uspjela postići taj nepromjenjivi mir koji joj je ispunio dušu: “Vježbala sam samozaborav”, odgovorila je. “Pokušala sam ne tražiti se ni u čemu”.

Budući da je poniznost toliko važna, očito je da nitko nije opravdan da je ne prakticira. Ona je neophodna svima, bez obzira na dob i dostojanstvo. „Moguće je ostati malen čak i kada izvršavamo najteže službe… čak i kada smo u dubokoj starosti”. Ako želimo rasti u ljubavi, moramo rasti u poniznosti i mjera naše poniznosti bit će mjera našega napretka.

To nam pokazuje da je jedna od najvećih milosti koju je Bog udijelio Tereziji bilo duboko razumijevanje poniznosti i čvrsto uspostavljanje te kreposti u njoj zbog čega je priznala da je “razumjela poniznost srca”.

Možemo dodati da je jedna od velikih blagodati koju nam je udijelilo učenje da je promatranje naše bijede s ljubavlju čvrst temelj s kojeg se možemo uspinjati prema Bogu.