Terezija – sestra svima

Ovih smo se dana opraštali s bolju u srcu od dragog pape u miru Benedkita XVI. Molimo za njega i molimo se njemu, a danas u ovoj emisiji čut ćemo drugi dio njegove kateheze o sv. Maloj Tereziji, nastavak iz prošle emisije:

„Deset godina nakon „božićne milosti”, 1896., došla je „uskrsna milost”, kojom započinje posljednje razdoblje Terezijina života, s početkom njezina muke u dubokom jedinstvu s Isusovom mukom; riječ je o tjelesnom trpljenju, s bolešću koja će je uz velike patnje odvesti u smrt, ali prije svega je riječ o duševnom trpljenju, s veoma bolnom kušnjom vjere (Ms C, 4v-7v). S Marijom uz Isusov križ, Terezija tada živi ljubav u kojoj do najvećeg izražaja dolazi njezina herojska svetost, kao svjetlo u tminama koje joj obuzimaju dušu. Karmelićanka je svjesna toga da prolazi tu veliku kušnju poradi spasenja svih bezbožnika suvremenog svijeta, koje je ona nazivala „braćom”. Živi još intenzivnije bratsku ljubav (8r-33v): prema sestrama svoje zajednice, prema svoja dva duhovna brata misionara, prema svećenicima i svim ljudima, napose onima koji su se najviše udaljili od Boga. Postaje doista „sestra svima”! Njezina ljupka i nasmiješena ljubav je izraz dubok radosti čiju nam tajnu otkriva ovim riječima: „Isuse, moja je radost ljubiti tebe” (P 45/7). U tome kontekstu patnje, živeći najveću ljubav u najsitnijim stvarima svakodnevnog života, svetica provodi u djelo svoj poziv da bude ljubav u srcu Crkve (usp. Ms B, 3v).

Terezija je umrla 30. rujna 1897. navečer, izgovarajući jednostavne riječi: „Bože moj, ja vas ljubim”, gledajući raspelo koje je čvrsto stiskala u svojim rukama. Te su posljednje svetičine riječi ključ njezina nauka, njezina tumačenja evanđelja. Čin ljubavi, izražen u njezinu posljednjem uzdahu, bio je poput stalnog daha njezine duše, kao kucaj njezina srca. Jednostavne riječi: „Isuse, ljubim Te” u središtu su svih njezinih spisa. Čin ljubavi prema Isusu uranja je u Presveto Trojstvo. Ona piše: „Ah, Božanski Isuse znaš da Te Ljubim, / Vatra Duha ljubavi plamti u mojem srcu. / Ljubeći Tebe privlačim Oca” (P 17/2).

Dragi prijatelji, i mi bismo sa svetom Terezijom od Djeteta Isusa morali moći svakoga dana ponoviti Gospodinu da želimo živjeti ljubav prema njemu i prema drugim, učiti u školi svetaca i ljubiti istinski i potpuno. Terezija je jedna od onih „malenih” iz Evanđelja koji dopuštaju da ih Bog uvede u dubinu svoga otajstva. Ona je vođa za sve, prije svega za one koji, u Božjem narodu, vrše službu teologa. S poniznošću i ljubavlju, s vjerom i nadom, Terezija neprestano ulazi srž Svetog pisma u kojem je sadržano Kristovo otajstvo. I to čitanje Biblije, nadahnuto na nauku ljubavi, nije nipošto u opreci sa akademskom znanošću. Znanost svetaca, naime, o kojoj ona sama govori na posljednjoj stranici Povijesti jedne duše je najuzvišenija znanost: „Svi su sveci to shvatili a možda na osobit način oni koji su cijeli svijet ispunili evanđeoskim naukom. Nisu li sveti Pavao, Augustin, Ivan od Križa, Toma Akvinski, Franjo i Dominik i mnogi drugi poznati Božji prijatelji upravo iz molitve crpili taj božanski nauk koji očarava najveće umove?” (Ms C, 36r). Neodjeljiva od evanđelja, euharistija je za Tereziju sakrament Božje ljubavi koja se spušta do krajnjih granica da nas uzdigne k njemu. U svojem posljednjem Pismu, na sličici koja predstavlja Dijete Isusa u posvećenoj euharistiji, svetica je napisala ove jednostavne riječi: „Ne mogu se bojati Boga koji je za mene postao tako malen! (…) Ja ga ljubim! On je sama ljubav i milosrđe!” (LT 266).

U Evanđelju Terezija otkriva prije svega Isusovo milosrđe, u tolikoj mjeri da kaže: „On mi je dao svoje beskrajno milosrđe, po njemu razmatram i klanjam se ostalim božanskim savršenstvima! (…) Tada vidim kako iz njih isijava ljubav, vidim samu pravednost (i možda i više od bilo koje druge) zaogrnutu ljubavlju” (Ms A, 84r). Tako se izražava i u posljednjim recima Povijesti jedne duše: „Tek što bacim kratki pogled na sveto Evanđelje, odmah me preplave miomirisi Isusova života i znam kamo hrliti… Ja ne hitam prvom, već k posljednjem mjestu… Da, ovo osjećam: i kada bih imala na savjesti sve grijehe koji se mogu počiniti, otišla bih, skrušena srca, baciti se u Isusov zagrljaj, jer znam koliko on ljubi rasipnog sina koji mu se vraća” (Ms C, 36v-37r). „Vjera i ljubav” su dakle završne točke priče njezina života, dvije riječi koje poput svjetionika rasvijetlili čitav njezin put svetosti, da bi mogle voditi druge na istom njezinom „malom putu vjere i ljubavi”, duhovnog djetinjstva (usp. Ms C, 2v-3r; LT 226). Vjera je to poput vjere djeteta koji se predaje u Božje ruke, neodjeljiva od snažnog zauzimanja, pun istinskom ljubavlju, koja je potpuno sebedarje, zauvijek, kao što kaže svetica promatrajući Mariju: „Ljubiti znači dati sve, dati samoga sebe” (Perché ti amo, o Maria, P 54/22). Tako Terezija svima nama pokazuje da se kršćanski život sastoji u tome da se u punini živi milost krštenja u potpunom sebedarju Očevoj ljubavi, da bismo živjeli poput Krista, u vatri Duha Svetoga, samu Njegovu ljubav prema drugima.