Velikodušnost
Započnimo ovu emisiju s definicijom kreposti velikodušnosti iz Katoličkog rječnika koja će nam pomoći da shvatimo značenje ove kreposti. Velikodušnost je krepost koja omogućuje izvođenje izvanrednih, moralno dobrih postupaka ne radi priznanja, već zbog ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Razboritost usmjerava velikodušnost, koja podupire ključnu krepost moralne čvrstine. Samo oni koji redovito prakticiraju ostale kreposti obično mogu biti velikodušni. U Katekizmu Katoličke Crkve, br.1804 piše: „Ljudske su kreposti čvrsti stavovi, postojane namjere, uobičajene savršenosti uma i volje koje upravljaju našim postupcima, kontroliraju naše strasti i usmjeravaju naše ponašanje u skladu s razumom i vjerom. One omogućavaju lakoću, usavršavanje i radost vođenja kvalitetnog moralnog života. Krepostan je čovjek onaj koji nesmetano čini dobro. Moralne kreposti stječu se ljudskim trudom. One su plodovi i sjeme moralno dobrih postupaka; one pripremaju sve snage ljudskog bića za zajedništvo s božanskom ljubavi. Kreposti su navike činjenja dobrih djela, što ih više prakticiramo to je utjecaj na cijeli naš život veći. Lakše je činiti dobra djela radosno, čak i kad je život težak ili stresan. Moramo se svjesno truditi činiti dobre stvari i živjeti moralne istine. Kad to učinimo, možemo se približiti Bogu. Kako je On izvor svega dobrog, potreban nam je Bog da bismo uopće mogli znati što je dobro. Kreposti koje nam omogućuju približavanje Bogu su vjera, nada i ljubav. Te nas teološke kreposti ispunjavaju kroz molitvu i milost – što naravno uključuje i sakramente. Zbog toga je toliko važno imati svakodnevni molitveni život i česte ispovijedi i euharistiju kada težimo kreposnom životu. Krepost velikodušnosti traži srca pročišćena u namjeri i postupcima učinjenim s nesebičnom ljubavlju i radošću. Biti velikodušan znači imati “veliku dušu”. Velikodušna osoba nastoji vršiti volju Božju – bez obzira na slavu ili sramotu koju ona donosi prema svjetovnim standardima – spoznaja Božje volje jedini je put do svetosti. Velikodušnosti je potrebno prakticiranje ostalih kreposti da bi izdržala podrugljivost kulture koja više ne cijeni vjeru i pritiske relativizma. Velikodušnost stvara u duši želju za veličanjem Gospodina. Ne želimo biti mlaki, ne težimo samo “dovoljno dobrom;” mi smo osobe koje traže punu slavu Božju. Ipak, koliko često se kolebamo između osjećaja neadekvatnosti i nekvalificiranosti da bismo mogli činiti sva dobra djela i pomagati svim ljudima. Nijedno nije istina! Doista velikodušna osoba zna izvor svega dobra i samo iz ljubavi prema Bogu nastoji pouzdano koristiti sve darove koji su joj dani – ni manje ni više. Vjeruj, sestro i brate, činiti divna djela često ne znači velika djela. Svjetovna postignuća, privremeno odobravanje i ljudska čast nisu ciljevi kojima stremimo; ali ako Bog želi da ih imamo, možemo ih koristiti da pomoću njih privedemo i druge Njegovoj ljubavi. Naša dobra djela su samo na Božju slavu. Uistinu, naša se ‘veličina’ temelji na zapovijedi da volimo Boga cijelim svojim bićem i da volimo bližnjega kao samoga sebe. Život Majke Terezije moderan je primjer velikodušne duše. Bila je i skromna i smjela. Činila je herojska djela da bi donijela slavu Bogu, a ne sebi. “Bog me nije pozvao da budem uspješna. Bog me pozvao da budem vjerna. ” – Sveta Terezija iz Kalkute. “Učinite da shvatimo da samo čestom smrću sebe i svojih samoživih želja možemo potpunije živjeti; jer se samo umiranjem s tobom možemo uzdići s tobom. ” – Sveta Terezija iz Kalkute. “Stojimo Mu na raspolaganju. Ako On želi da budeš bolestan u krevetu, ako On želi da na ulici objavljujete Njegovu riječ, ako On želi da cijeli dan čistite toalete, to je u redu, sve je u redu. Moramo reći: “Pripadam ti. Ti možeš raditi što god želiš.” To je naša snaga i to je radost Gospodina.” – Sveta Terezija iz Kalkute.
