PONIZNOST – MALENOST 

Prva karakteristika djeteta i ono što nas prvo pogodi jest njegova malenost. U nadnaravnom poretku moramo prije svega prepoznati svoju malenost. Ovo je stav koji karakterizira naše pravo stanje i postavlja nas na pravo mjesto pred Bogom. Biti malen duhovno znači biti ponizan. Malenost, međutim, podrazumijeva određenu jednostavnost, samozatajnost. Sestri koja je Tereziju pitala što misli pod time ostati malo dijete pred Bogom, odgovorila je: “To znači da priznajemo svoje ništavilo, čekamo sve od dobrog Boga, odbijamo sebi pripisivati kreposti koje prakticiramo i vjerujemo da nismo sposobni učiniti bilo što dobro. To je, u stvari, ono što je poniznost: priznati da sami ništa ne posjedujemo, već sve očekujemo od Njega; pripisati Njemu ono malo dobra što otkrivamo u sebi ili koje slučajno činimo; da se vidimo, drugim riječima, takvi kakvi jesmo: slabi, nemoćni, siromašni i bijedni“. To je prvotno zato što nas poniznost postavlja na pravo mjesto, u naše pravo stanje i zato Terezija poniznost postavlja kao temelj svoga Puta: “Čini mi se da je poniznost istina. Ne znam jesam li ponizna, ali znam u svim stvarima vidim istinu”. Prvom razlogu dodaje se još jedan, i to uistinu terezijanski. Činjenica je, naime, da je “božanskoj ljubavi svojstveno sniziti se; stoga, što smo niži, to više privlačimo Boga”; naprotiv, kada se uzdignemo, suprotstavljamo se tom kretanju ljubavi. Konačno, Terezija se iz ljubavi vježbala u poniznosti, da dokaže svoju ljubav: “Da bih te očarala, ostat ću sasvim malena; / da zaboravim na sebe, šarmirat ću Tvoje voljeno Srce”. Međutim, prema njezinim riječima, poniznost se ne smije sastojati u pukom prihvaćanju našeg stanja ovisnosti i nesposobnosti. Moramo voljeti vidjeti sebe onakvima kakvi uistinu jesmo. Moramo podnijeti nesavršenosti koje su svojstvene našoj prirodi; biti sretni kad sve jasnije vidimo koliko je naše stanje jadno; trebamo čak i željeti postati sve manji. Otkriti te nedostatke u sebi ne znači da smo ih stvorili. Bili su u nama, ali nismo ih uspjeli primijetiti. Naše otkriće samo nam je pružilo bolje razumijevanje našeg stvarnog stanja. Sada, što bolje poznajemo sebe, prihvaćajući se vidjeti onakvima kakvi uistinu jesmo i što smo iskreniji prema sebi, to ćemo Bogu biti ugodniji; a također ćemo biti spremniji za djelovanje u nama Božje milosrdne Ljubavi. Terezija se oduševila što je skrivena, nepoznata i držala se za ništa. Uživala je kad su je prezirali: “Želim se sakriti na ovom svijetu; / Želim biti posljednja u svim stvarima, / Za tebe, moj Isuse”. Željela je biti “malo zrno pijeska, najnejasnije, dobro skriveno od svih očiju; zrno pijeska koje je uvijek na pravom mjestu, odnosno pod nogama svih, svedeno na ništa, na koga nitko ne misli i čije postojanje kao da je nepoznato; zrno pijeska koje ne želi ništa drugo osim da ga se zaboravi, a čak ne želi niti da ga preziru niti vrijeđaju – ovo bi bilo previše za zrno pijeska; jer da bi ga se preziralo prvo je potrebno da bude viđeno. Ne, ono samo želi da bude zaboravljeno!“  “Ipak, želi da ga Isus vidi”, jer ako bi ga Isus zanemario, ne bi više ništa primio, a toliko mu je potreban. S druge strane, ne treba se bojati da će Isusov pogled na njega prouzročiti da ga podigne u vlastitim očima. Ipak, “dovoljan je samo jedan Isusov pogled. To je dovoljno za malo zrnce pijeska”. Nakon što je napravila ovu jedinu iznimku, Terezija energično nastavlja: “Da, želim biti zaboravljena i to ne samo od stvorenja, već i od sebe; voljela bih biti svedena na ništa da više ne bih imala želja… Slava moga Isusa, to je sve. Zbog moje časti, to mu prepuštam, a ako se čini da me zaboravlja, dobro! To može slobodno učiniti, jer ja više ne pripadam sebi nego Njemu”. I dodaje sa svetim nestašlukom: “Umorit će se brže natjeravši me da čekam nego što ću se ja umoriti čekajući Njega”. Ne možemo se ne diviti takvom shvaćanju, takvoj ljubavi prema poniznosti i sve to u tako ranoj dobi, jer je tada imala samo petnaest godina. Rijetko su iznesene dublje misli o ovoj kreposti. Je li Terezija i sama otkrila tu ideju da je zaborav biti nešto više od toga da je se prezire i prima uvrede ili je to naučila od drugih? Nije važno. U svakom slučaju, obilježila ga je vlastitim pečatom. U odlomku koji smo citirali određeni izrazi mogu se na prvi pogled činiti pretjeranima, ali ako ih pokušamo razumjeti u smislu u kojem ih je razumjela i sama Terezija, smatrat ćemo ih sasvim normalnima. Kad, na primjer, kaže da bi željela biti toliko svedena na ništa da više nema nikakve želje, jasno je da ne isključuje sve želje, jer bi takvo što bilo neljudsko. Osobito želi isključiti želje zbog kojih bi privlačila pozornost drugih, na bilo koji način se isticala, tražila bilo kakvu posebnu pažnju koja bi laskala ljudskom ponosu. Posljednja Terezijina rečenica zaslužuje posebnu pažnju. Ističe notu povjerenja i predanja, što je karakteristično za terezijansku duhovnost. Ona zna da je za one koji se zaborave i traže Njega samoga, Isusova ljubav toliko velika da, iako se ponekad može činiti da ih je zaboravio, to ne može učiniti jako dugo. Vratit će im se prije nego što se umore čekati Ga. Stoga, daleko od tugovanja zbog spoznaje o vlastitoj upornoj nesavršenosti. Terezija se istinski oduševila time.