Glas iz Karmela

karmel-bistrica-kolumnaSretan Vam Uskrs i svaki blagoslov od Uskrslog Gospodina.

Sedam dana Stvaranja po Knjizi postanka (Bibliji) završava danom počinka, sedmim danom, Subotom. Židovskom Pashom Bog preuzima u svoje ruke vrijeme odmora svojeg naroda. A nova Pasha Uskrs upisuje se u povijest kao prvi dan stvaranja novog svijeta i novog čovjeka. On se slavi kao prvi dan tjedna, kao nedjelja, kao dan Gospodnji. Od tada je izabrani narod svaki čovjek i svako pleme. Slavi ga cijela ljudska zajednica.

I danas se, kao i u stara vremena, zbiva ropstvo i podčinjenosti zlu i smrti. Svi imamo iskustvo da dobro želimo, a činimo zlo, pa i zla koja želimo izbjeći, a što nam ne uspijeva uvijek. Svatko od ljudi ima iskustvo te podvojenosti. Svakomu je smrt izvjesna. Kako napraviti izlazak iz svih tih nedaća? Potreban nam je osobni Izlazak, potrebno nam je već sad Uskrsnuće. Potrebna nam je Ljubav koja će nas iz svih tih napetosti izvesti na optimistički vidikovac.

U ove uskrsne dane svi smo mi ljudi u situaciji Magdalene, Petra i Ivana. Njihova je priča i naša priča. “U prvi dan sedmice, vrlo rano, kad je još bila tama dođe na grob Marija iz Magdale i opazi kamen dignut s groba. Tada otrča i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku kojega je Isus osobito ljubio, pa im rekne: ‘Uzeli su Gospodina iz groba, i ne znamo kamo su ga stavili.’… Još ne bijahu razumjeli Pisma, da je trebalo da Isus uskrsne od mrtvih.’ (Ivan 20, I -5)”

Magdalena priča svoju priču

‘Zovu me Magdalena, iako je moje pravo ime Marija. Pripisali su mi zle navike prije nego sam Ga upoznala, plač poslije nego sam ga izgubila. Istina je da sam u rabiju našla utjehu i milosrđe. Sve je počelo pred dvije, tri godine…

A jutros, kad sam došla na njegov grob pomazati njegovo tijelo, mislila sam da je sve izgubljeno. Bijaše tama na nebu i u mojoj duši. Vidim da je kamen s groba maknut.  Plačući sam se prisjetila što je pričao na putu, a što ja nisam razumjela. Ništa ga nismo razumjeli, ali su odzvanjale njegove riječi. Bila sam s njim. Sve mi bijaše moguće kao što bijaše moguće moje obraćenje, moje pridizanje. Dosta nas žena s učenicima slijedili smo Učitelja. Vodio nas je u Jeruzalem. Kakav entuzijazam. A i strah jer su ga glavari osudili na smrt. I ja sam ga pratila na križnom putu

s Marijom i drugim ženama. Ništa čudno, žene su čuvarice života: prva kolijevka, posljednji grob. A sad je grob prazan. Ne znam više gdje sam. Sve sam ovo trebala ispričati učenicima.”

Petar ima svoju priču

“Ja sam Petar. Isus me je tako nazvao i rekao mi je: Šimune, od sada ćeš biti Petar. Stijena na kojoj ću sagraditi Crkvu. Uzdizalo me to! Ja, Galilejski ribar, prvi među dvanaestoricom, šef. Bio sam ponosan. Možda zato što sam ja prvi pred svima rekao: Ti si Mesija, Sin Boga živoga. To sam rekao po Božjem nadahnuću. S istom spontanošću, pred tri dana rekao sam: Dat ću svoj život za tebe! Sve se srušilo s njegovim uhićenjem. Prestrašio sam se, sakrio, kao i drugi; tri puta sam ga zatajiojem. Kakav šok, sledilo mi se srce. Zatajio sam ga i to si nikad neću oprostiti. Ipak, kad me je izabrao, nešto je vidio u meni. On je znao što je u meni, on je znao moje srce.

Čujem sada kako žene govore: Uzeli su Gospodina, ne znamo gdje su ga stavili. Potrčao je Ivan, i ja za njim. On je mladi i brži. Marija ima pravo: grob je prazan, povoji brižno složeni. Je li ovo ono obnavljanje hrama za tri dana, kraljevstvo njegovo nije od ovoga svijeta, Sin čovječji, Otac ga je poslao. Ja sam posve uzbuđen.”

Ivan i njegova priča

“Ivan, to sam ja. Ljubljeni učenik, po evanđelju. Na zadnjem blagovanju, ja sam bio uz njega. Pred tri godine došao sam k njemu, postao njegov prijatelj, i više. Nekada su malo ljutili na moje intuicije, na moju mistiku. Bio sam s njime od početka svijeta. Riječ (Logos) je postala tijelom. Prekjučer sam bio s njime na Kalvariji. Ponosan u boli. Uzeo sam sebi Mariju za majku,

primio sam objavu otvorena njegova srca iz kojeg je potekla krv i voda, krv žrtve i voda novog stvaranja, krv euharistije i voda krštenja.

 

 

Ja Ivan svjedok. Moje ime znači: Božji dar, Božja milost… Danas, Bog mi je dao najveći dar u životu. Prvi sam došao na grob, prije Petra. On je stariji i zato je stavljen na čelo zajednice. Sad kad sam ja došao prvi na prazni grob, vidim ga prazna, prazan prostor, nadanje otvoreno. Vidio i povjerovao. Život je pobijedio. Nemam riječi da bih to izrekao, ali znam da je on uskrsnuo.”

Naša priča – tvoja i moja

,,Ja sam sad pred Isusom i njegovim grobom. Događaj je pun sadržaja. Nisam ni Magdalena

ni Petar ni Ivan, a ipak me obuzimlju njihovi osjećaji: nitko nije tako govorio kao Isus, nitko činio kao Isus, nitko ljubio kao Isus, pa nitko umro kao Isus. Cijeli njegov život bio je izraz ljubavi. Nikoga nije odbacio, ni na koga se nije ljutio, svima je opraštao, pa čak i onima koji su ga razapeli. Isus je jednako Ljubav. A Ljubav ne umire, ljubav se ne može staviti u grob. Ona je u čovjeku i nadilazi čovjeka. Ljubav uskrisuje od smrti na život. I ta tvrdnja i događanje vrijede jednako danas kao i pred dvije tisuće godina.”

Uskrsnuće Isusovo događa se samo u ljubavi. Ono nadilazi logiku, ono nadilazi i samog čovjeka, zato i može čovjeka držati u trajnu životu. Tako nam je to Isus pokazao i uveo nas u novi život i novog čovjeka koji je ‘zemaljski’ ‘nebeski’. Ivo Andrić bi rekao: “Život je neshvatljivo čudo,

jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i čvrsto stoji”.

Magdalena je završila u jednom grobu, ne zna se gdje, makar se mnogi bore za njezin grob. Maštaju o njoj i njezinoj ljubavi i grobu. Petar je razapet u Rimu, glavom prema dolje. Ivan se ugasio u Efezu početkom drugog stoljeća. Umro je naviještajući Mudrost i Ljubav, Isusa. I neka ga

razumije tko razumije. Tko ne razumije, neka sam sebe tumači. Što je naše zajedničko s njima? Naše iznenađenje Isusom, naše nerazumijevanje i prihvaćanje njegove ljubavi. Na razumijemo kao ni oni uskrsnuće, ali razumijemo da Ljubav ne umire i da ljubav preobražava život. On je u našem srcu i našoj glavi, on je naše svjetlo. Njegovo srce kuca za nas kao što je kucalo za njih.

 

Glede Isusova uskrsnuća prva se Crkva oslanjala na tri ‘svjedočanstva’: na prazni grob, na Isusova ukazanja raznim ljudima, i na vlastiti doživljaj Uskrsloga. Tako da je očito da uskrsnuće nema nikakvo značenje neke reinkarnacije, pa ni samo unutarnjeg doživljaja. Učenici su ga doticali

poslije uskrsnuća, jeli su s njime. Sami nisu vjerovali. čak su mislili da nemaju priviđenje. I u tome procesu Toma nevjerni postaje vjerni: ‘Gospodin moj i Bog moj !’ Isus i danas poziva ljude da ustanu iz svojih ‘grobova’. Svakoga poimenično poziva: ‘Ustani, N.’, ti si ljubljen, ti si rođen da živiš. Zato uskrsnuće ne treba odgoditi negdje na kraj vremena. Ono se treba događati danas svakome čovjeku i svima zajedno. Tada će se moći reći da je nastalo novo Nebo i novi čovjek. Pa kao što je čovjek biće rasta i budućnosti, tako je i biće uskrsnuća. Isus svojim primjerom budi i izvodi klicu vječnog života koja je u svakom čovjeku. Bog Isusa šalje u svijet da ljude probudi i pozove da iziđu iz svojih grobova. Eto, to znači vjerovati u uskrsnuće, vjerovati u vječni život. Kršćani nisu kršćani zato što bi vjerovali u grijeh, križ, patnju, smrt, nego što vjeruju u oproštenje, u radost, oslobođenje, ljubav, u uskrsnuće i život vječni.

(Ovo je promišljanje temeljeno na poruci p. Marijana Jurčevića, dominikanca)